Čovjek s 95 lica. I sva različita. Nikša Butijer (41) glumio je bankara, prodavača iz kioska, kolekcionara, brata, generala, seljaka, mrtvozornika, načelnika, policajca, konduktera, vozača kamiona i kombija, liječnika pa čak i – Tarzana. Ili medvjeda Medu.
– Policajac sam bio više puta u filmovima. Čak i načelnik policije, ali i Sancho Panza u predstavi “Don Quijote” – smije se Nikša.
Mnogi glumci glume slične uloge. Uhvate neku koja im leži i – glume iste role. Policajca. Lopova. Dobrog. Lošeg. Butijer glumi sve.
– Bio sam ja i Kombajn, Ante, Hrvoje, Zoran, Boris, Marko, Petar, Lozo, Mladen, Baja, Jozica, Mate... Sve neki čudaci iz naroda. Jedom sam glumio i Nikšu! Imao sam sreću da glumim široku lepezu likova, nisam išao usmjereno, samo u neki žanr, već sam igrao rolu čudnog brata u “Ne gledaj mi u pijat”, ali i generala hrvatske vojske iz Domovinskog rata u “Koja je ovo država” – kaže glumac s hrvatskog juga, Konavljanin kojeg znate iz serija “Novine”, “Nestali”, “Uspjeh” te filmova “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, “Svećenikova djeca”, “Nije sve u lovi”, “Crnci”...
Da ne nabrajamo unedogled, iza njega je 47 kazališnih premijera i 48 uloga, zato je – čovjek s 95 lica. Bit će ih još, brojka samo raste. Za Nedjeljni Večernji list ispričao je svoju priču.
– Najgore što se glumcu može dogoditi, a ja sam to prošao, da zaspeš na vlastitu predstavu. Eto, ja sam imao predstavu za djecu u 10 sati ujutro, a probudio sam se u – 10.04. Probudio me zvuk mobitela i poziv iz kazališta Mala scena “Di si, predstava treba početi?”, a ja sam odgovorio: “U krevetu, na drugom kraju grada.” Uletio sam u automobil, krenuo sa Srednjaka, projurio preko svih onih tračnica u Draškovićevoj gdje može samo taksi i u 10.20 sam bio na sceni kazališta kod Gjure. Predstava je počela. Klinci su bili zadovoljni, svidjela im se predstava “Bum Tomica”, dobio sam pljesak... Minuta gore-dolje, ali važno je da je predstava održana. Uspio sam! – smije se.
Iz Cavtata je u kojem su naši vrsni vaterpolisti. Ili kapetani. Turistički radnici.
– Gluma mene kao mladog nikad nije privlačila. Prije nego što sam upisao Akademiju dramske umjetnosti ja sam pogledao možda deset predstava. Ma ni toliko, možda tri ili četiri u kazalištu te Dunda Maroja Paola Magellija na Dubrovačkim ljetnim igrama kad sam imao deset godina. Nije me to zanimalo. Meni je ideja bila upisati Medicinski fakultet, bio sam i na prijamnom, ali sam stvarno bio neozbiljan, kao da sam znao da to neće funkcionirati. Nisam kao klinac pratio scenu, nisam išao u kazalište, ma nisam nikako!
Pa što se onda dogodilo?
– Više sam predstava glumio kao klinac nego što sam ih pogledao. Jer, uvijek bi nastavnici rekli: “Nikša, ti ćeš recitirati za Dan Republike.” Ili: “Nikša recitiraš za Prvi maj.” Svidio se profesoru kako izgovaram. Način na koji govorim. Gluma me počela zanimati tek poslije kad sam upisao akademiju. Sjećam se, prve uloge. Nazvao me profesor Joško Juvančić i rekao da ću glumiti Vuku, sina Gospara Lukše u Dubrovačkoj trilogiji. Bilo je oko Uskrsa 1999. godine. Ja 20 godina, bez ambicija glumačkih. I kad te tako netko zove, shvatiš: “OK, ja jesam glumac, pa trebam i glumiti. Ali, hoću li ja to moći? Što da radim? Ne mogu odbiti...” Kasnije sam otkrio da je ideja bila glumice Neve Rošić, ali i želja njezina supruga profesora Tonka Lonze koji je sam igrao glavnu ulogu, da me malo poguraju. Prepoznali su nešto u meni...
A vaterpolo? Što je bilo s karijerom u vaterpolu, za mladića iz Cavtata to je dio odrastanja?
– Sve sam ja to nekako po sitno. Trenirao kao mlad ovo, pa ono... Igrao sam i vaterpolo u VK Cavtatu, bio bek. Ali nisam imao ambicija. Iz mog su grada i Elvis Fatović, Goran i Sandro Sukno, Veselin Đuho..., poslije mene Miho Bošković, Paulo Obradović. Pun grad zlatnih olimpijskih medalja! Nešto sam razmišljao o vaterpolu, i tome da kod nas nema natkrivenog bazena u Cavtatu, igralište je u moru na rivi. Ma možda i bolje da nema, jer kad bi sagradili unutrašnji bazen, kao što ga ima Jug u Gružu, možda bi bilo previše dostupno pa – više ne bi bilo atraktivno. Bilo bi kontraproduktivno! Možda je tu tajna našeg Cavtata kao grada vaterpola. Inače, igrao sam donedavno Divlju ligu, osnovali smo klub VK Mrkan, po otočiću ispred Cavtata, li bili smo totalni amateri, možda smo se tri ili četiri puta plasirali među najboljih 16. Ali, naši susjedi Kamen Mali, dečki iz Cavtata, oni su Divlju ligu osvojili tko zna koji put. To je momčad!
Vratimo se u mladost, bilo je to doba puberteta, vama sto stvari na pameti, sve osim - glume?
– Zbog rata smo se preselili u Zagreb, sedmi sam razred završio u OŠ Ivana Meštrovića na Jarunu. Zvali su me – Blitvar. A nisam nikako mogao objasniti klincima iz škole da smo mi Dubrovčani. Konavljani. Da nismo Dalmatinci. Da je to velika razlika, haha... Pamtim taj zagrebački period po čekanju. Samo smo sestra Mihaela i ja razmišljali kada ćemo se vratiti kući u Cavtat, bila je 1992. godina, taman je general Bobetko sa svojim snagama došao na jug i počele su stizati dobre vijesti. Tata Mijo i majka Iva imali su još jednu stvar na pameti. Majka je bila trudna, rodila je u Zagrebu brata Mihaela četiri dana nakon što se cijeli jug oslobodio. I nismo mogli natrag, brat je bio novorođenče. Kad je on malo stasao, imao svega dva mjeseca, napokon smo se vratili doma...
Što još pamtite iz mladih dana?
– Život u autobusu. Put u školu, sat vremena vozili smo se iz Cavtata do gimnazije na Pločama. Pa sam tu nešto sitno glumio, muljao, govorio da su mi se smočile noge, da ne mogu na sat, da je kasnio autobus... Prijatelji u srednjoj školi dali su mi nadimak Some iako ne znam točan razlog. Djetinjstvo sam proveo kod babe Ane u konavoskom selu Drvenik. I kad gledam te slike iz djetinjstva, uvijek vezane za fizički rad. Fotografija s njive, rad oko loze. Pa kad se radilo vino, išlo se u lov... Život na selu.
Danas ste na Dubrovačkim ljetnim igrama – veteran? Iako vam je 41 godina, više od pola života glumite...
– Imao sam dosad 19 različitih uloga na Igrama, a glumim 21 godinu. Eto, posljednja je bila uloga Polonija u Hamletu. Niz je predstava koje su režirali Joško Juvančić, Ivica Kunčević, Boba Jelić, Nataša Rajković, Oliver Frljić, Krešo Dolenčić... Možda sam i 300 predstava odradio na Igrama, to je moj grad, tu sam doma.
Što znači biti vrhunski glumac u Hrvata? Nosi li to neke benefite u odnosu na ostala zanimanja?
– Primam plaću docenta na Akademiji dramske umjetnosti, a ostalo su honorari za filmove, serije, predstave na Igrama, u Kerempuhu, na Maloj Sceni, u ITD–u... Glumci koji rade puno i dobro mogu nakon nekog vremena zaraditi za stan. Ali i kod onih najboljih glumaca treba 15-20 godina da bi mogao riješiti stambeno pitanje. Svjestan sam da danas kolege rade sapunice, da mogu priskrbiti i zaraditi bez obzira na to što to ne osjećaju kao svoje jer bi više voljeli raditi predstave, imati uloge u kazalištu. Ali, to je današnja stvarnost. Tu smo gdje jesmo. Svjestan sam da ima i jako puno onih koji životare, glumaca koji su samo na nekim povremenim honorarima i koji su ugroženi...
Koliko je gledatelja bilo najmanje u publici? Za koliko ste duša najmanje glumili?
– Za pet ljudi! Bili smo s Malom scenom u austrijskom gradu Linzu. Predstava “Henrik V.” Kazalište predivno, velik prostor. A petero ljudi u publici! Sjećam se da su i radnici iz kazališta sjeli tada u gledalište, da se malo napuni prostor. Eto, ima još jedan rekord – tada je bilo devetero ljudi, igrali smo “Idiota” d Fjodora Mihajloviča Dostojevskog u ITD–u, a u istom se trenutku u Klagenfurtu igrala utakmica Hrvatska – Poljska. Nas petero na sceni, devetero ljudi u publici i – odigrali smo predstavu. To je najvažnije.
Što vam je u karijeri najdraži trenutak?
– Vožnja od Drniša do Vodica. U automobilu ja i – Eric Cantona! E to mi je najdraži trenutak! Trebate znati da je Cantona idol moje mladosti, čovjek zbog kojeg sam navijao za Manchester United kao mlad. Navijam i danas. No, svog sam idola, bio sam lud za njim, upoznao na snimanju “Anke Brazilijanke”, filma Deana Aćimovića. Najomiljeniji igrač svih vremena i ja – razgovaramo na putu iz Drniša, ostao je u čudu kakve sam detalje znao. Pa kako neću znati!
Koje ste detalje o kralju Ericu znali?
– Francuzi su igrali odlučujuće kvalifikacije za SP 1994. U posljednje dvije utakmice trebali su na domaćem terenu uzeti samo jedan bod. Igrali su protiv Izraela i protiv Bugarske, i obje su utakmice izgubili. Štoviše, Emil Kostadinov je Francuzima zabio gol u 90. minuti i šokirao ih usred Pariza. No, štos je da je u obje te utakmice – Eric Cantona zabio gol za Francuze, ali nije pomoglo... Cantona nije mogao vjerovati koje sam sve detalje znao o njegovoj karijeri. A u mojoj je najvažnije – da imam fotografiju s njime. Butijer i Cantona. To su lijepe stvari, upoznati nekoga tko ti je kao dječaku bio izrazito važan – priča Nikša Butijer, pa dodaje:
– Poslije sam ga sreo na zagrebačkoj premijeri filma. Čovjek je legenda, gledam njegove emisije na Eurosportu, njegovi prilozi su najbolji, pogotovo sa zadnjeg Svjetskog prvenstva. On glumi i u kazalištu, supruga Rachida Brakni je glumica, to bih volio vidjeti – Cantona na daskama... Naravno, u karijeri ti je najljepše čuti pljesak. To je glumcu nagrada. Drago ti je i kad dobiješ nagradu, Zlatnu Arenu ili Orlanda. To te gura naprijed – govori glumac.
Fenomenalan film “Ne gledaj mi u pijat”, a koji se prošli tjedan mogao vidjeti i na TV–u, dobio je nagrade gdje god se prikazao – od Pančeva i Sarajeva i Pule, preko Venecije, do Tokija, a stvar je zanimljivija jer je riječ o debitantskom filmu Hane Jušić?
– Hanu znam iz studentskih dana, presretan sam zbog nje, snimali smo ga u Šibeniku, bili su to divni dani.
Koliko dana traje snimanje filma, i kako se zapravo postaje filmski glumac?
– “Svećenikovu djecu” snimali smo 28 dana, nešto u Zagrebu, dio na Prviću, tri sam tjedna u Šepurinama bio cimer s Krešom Mikićem. To su lijepa iskustva. Film “Koja je ovo država” snimao sam 16 dana. A moj prvi film bio je – “Kino Lika” koji sam snimio s 29 godina s Daliborom Matanićem. Slijedio je kratki film “Tulum” s Leonom Paraminski. A zatim prvi veća uloga je bila ona Šarana u “Crncima”... Mnogi mi kažu da su me primijetili u kazališnoj predstavi ZKM–a “S druge strane”, u kojoj sam glumio lik koji se zvao samo – Susjed. Glumili su i Krešo Mikić, Jadranka Đokić, Ksenija Marinković... Tako sam bio susjed. I redatelji su mi poslije rekli da im se svidjela u toj predstavi moja spontanost. Pojavila se neka iskra. Zaiskrilo je između mene susjeda i njih redatelja. I tako su krenuli prvi pozivi za film...
Mora li u filmu, da bi on bio i uspješan, biti i – golotinje? To je bio recept filmaša bivše države. Bez kadra (barem) toplesa, teško bi film prolazio kod publike.
– Uvijek su žene bile gole u tim filmovima. Muškarci nikad, baš nikad. Tada se kopiralo ono što se radilo na Zapadu. Danas ostaje i dalje tanka granica između erotike i golotinje na filmu. I ne znaju se svi skinuti. Netko to može, kao da mu je normalno, kao da se to njega ne tiče, a drugi se osjete nelagodno. I to publika osjeti. Glumac mora biti siguran u sebe da je to sposoban napraviti. Za mene golotinja na filmu ne mora biti pod svaku cijenu, ali ako je to važno za neku priču, za bit, naravno da sam za takvu scenu. Nitko nije lud da bude protiv toga...
Predajete na Akademiji dramske umjetnosti, kakve su nove glumačke nade?
– Pozdravljam najljepše svoje studente i ovim putem. Preko novina. Već tri tjedna nemamo nastavu, pa da me ne zaborave, haha. Predajem šestero studenata na trećoj godini glumu, koja im je glavni predmet. Asistentica mi je Jadranka Đokić, lani je bila Nataša Dangubić, a pomaže mi izrazito Hrvoje Korbar. Deset sam godina profesor na Akademiji, počeo sam raditi s kolegicom Frankom Perković, koja je danas naša dekanica, i trudim se sa studentima jedan semestar raditi dramu ili tragediju, a zatim drugi – komediju. Ideja je ovoga semestra napraviti neku dubrovačku literaturu, pada mi na pamet obrada Molièrea na dubrovački govor.
U filmovima se najčešće pojavljujete u sporednim, ali dojmljivim ulogama. Podsjećate no Joea Pescija – on je uvijek igrao sporedne uloge, ali gotovo svaka je bila za Oscar.
– Netko treba igrati i srednje uloge. Ili male uloge. Mislim da su mali i srednji likovi važni za uspjeh cijelog filma, nekad je to i presudno. Često pristanem i na uloge koje nisu tako važne, koje bi mogao odigrati bilo tko. Pa mi smo mala zajednica, mala sredina, manje je stanovnika u zemlji nego pola New Yorka. Moramo se podržavati, pogotovo mi glumci. A kako godine prolaze, tako su i moje uloge sve veće...
Glumili ste u još jednoj novoj seriji, u “Nestalima”. Kakva su iskustva s tog snimanja?
– Fenomenalna! Snimali smo na Velebitu iznad Zadra, ljeti. Momci koji su igrali te vojnike bili su sjajni. Bio sam s njima dva dana, snimio tri scene, napravili smo to za čas. Mislim da je serija zadovoljila gledatelje i da ima prostora da se odigra i druga sezona.
Na HTV–u trenutačno gledamo treću sezonu “Novina”, gdje igrate Lea Grubišića, jednog od rijetkih likova u seriji kojeg bismo mogli okarakterizirati više kao dobrog nego kao lošeg. Očito vam leže te uloge dobronamjernih likova?
– Čitajući scenarij, vidio sam da će svi ozbiljno pristupiti svojim likovima. I zaključio da treba postojati neki kontrapunkt, neka vaga, neki lik s druge strane – mali čovjek koji se ne snalazi, da bude i nečeg smiješnog. U dogovoru s Dadom Matanićem ubacili smo i to, lik je postao svojevrsni harlekin, a uloga se sad u trećoj sezoni i proširila. Ne mora sve biti tako ozbiljno.
Vidjeli smo u dvije posljednje epizode scene u kojima ste bili vezani u svinjcu punom svinja. Je li bili traumatično?
– Ma kakvi! Više su me lisice nažuljale jer ih nisam htio stalno skidati s ruke. A svinje? Scenu smo snimali smijući se, dobro smo se zabavili na moj račun. Snimali smo na jednoj farmi u Novom Zagrebu, u svinjcu, i za nekoliko sat smo sve riješili.
Kakav je vaš stav o seriji “Novine”? Je li Hrvatska doista tako mračna kao što se da naslutiti iz te serije?
– Teško je to bez politike objasniti. Mračna je, ima tu istine. Pogledajte glavni grad nakon potresa... Neki su ljudi na mjestima na kojima ne bi trebali biti. I obrnuto, oni koji bi trebali biti – ti nisu.
U filmu Vinka Brešana “Kakva je ovo država” igrate generala koji se odlučio ubiti ako se država Hrvatska ne ukine. Jeste li kad pomislili da bi našu državu trebalo zbog nekih ljudi ukinuti?
– Ne kaže general da bi “državu trebalo ukinuti”, već da “državu treba ukinuti privremeno dok se bolja ne napravi”. Sve iz početka treba napraviti, ne da uzmemo najgore od bivše države i sve najgore iz nove države. Trebamo uzeti sve najbolje iz onog starog sustava i pridodati najbolje iz novog sustava i tako bismo napravili – pravu stvar. To je pravi recept!•
