Maleni, klaustrofobičan i mračan sobičak u Lazaretima, koji publika ispuni doslovno do zadnjeg mjesta, mjesto je gdje dubrovački Studentski teatar Lero izvodi predstavu "Ljepirice" autora i redatelja Davora Mojaša, predstavu koju su premijerno izveli u lipnju ove godine, a koja je uvrštena u program ovoljetnih Igara.
Svevremenska priča
Prostor je to u skladu s pričom. Testovi starih dubrovačkih autora (dominiraju dijelovi iz "Tužne Jele") pričaju o teškom, često tragičnom, životu žena u Dubrovniku, ali i na Mediteranu. Djevojke čija mladost prođe u trenu postaju gospoje umotane u crno od glave do pete, a ono malo ljubavi u njihovim životima satre čemer svakodnevice.
Na tragu ekspresionizma, s odličnih šest žena na malenoj sceni, gdje svjetlost svijeća nadvladava onu kazališnih reflektora, u kostimima Dubravke Lošić, predstava priča svevremensku okrutnu bajku koja nema sretan kraj. Osnovni dio scenografije i rekvizita su – smotuljci zavjesa. Oni su ovdje da simboliziraju dom, njegovu izgradnju i očuvanje. Ali oni, korišteni i kao nadogradnja crnim kostimima, govore o životu razvučenom od nevinosti do smrti.
"Poletjele bijele vile"
Autor i izvođači su predstavu posvetili nedavno preminulom, legendarnom lerovcu Predragu Vušoviću i u nju je uklopljen i njegov monolog iz "Ekvinocija" Ive Vojnovića. Unatoč Pređinu glasu, koji će u njegovu gradu uvijek buditi tužna sjećanja na velikog umjetnika, najpotresniji dio predstave je tonski zapis pjesme "Poletjele bijele vile".
Ta je pjesma, do sada korištena i u radiodrami "Tužna Jele", snimljena davne 1977. godine, a izvodi je Pasko Burine Beba.
Posveta je lijepim Dubrovkinjama i stoga je ovo, uz premijerno izvedenu "Kapu Kapuralicu", još jedan (doduše komorni) hommage Igara gradu koji ih je ovog ljeta ugostio 62. put.
