U jeku pandemije i prvog lockdowna, iz tiska je lani u travnju izašao novi roman Ivane Šojat “Zmajevi koji ne lete”. Promocije su tada bile neizvedive, izuzev pokoje online, no taj je naslov, nesumnjivo, uspio doprijeti do čitatelja i ostaviti trag. I upravo je on jedan do razloga zbog kojih su i protekla i ova godina za osječku književnicu Šojat poslovno izuzetno uspješni.
Taj je roman, naime, ušao u finale regionalne nagrade “Mali princ” za dječju knjigu koja se dodjeljuje svake godine za jezično područje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. U okviru Susreta dječjih pisaca “Vezeni most”, nagradu “Mali princ” je 2004. utemeljila izdavačka kuća Bosanska riječ iz Tuzle, a Hrvatska se u nominacije za to priznanje uključila od samih početaka. O nominacijama odlučuju selektori iz svake zemlje, a biraju se dva kandidata po državi, iz produkcije prethodne godine. Laureat će biti poznat u listopadu, a na licu mjesta zbrajaju se bodovi.
“Zmajevi koji ne lete”, priča o trojici prijatelja koji se koncem osmog razreda osnovne škole upuštaju u konzumaciju sintetskih droga poznatih pod nazivom osvježivači, ove su se godine već ovjenčali nagradom Ptičica. Nju pak dodjeljuju Društvo Naša djeca i nagrada Grigor Vitez. Žiri, odnosno čitateljska publika u dobi između 12 i 16 godina, jednoglasno je odabrala roman Ivane Šojat.
– Sretna sam jer se “Zmajevi koji ne lete” redovito posuđuju po knjižnicama, knjige su neprestano vani. U pojedinim su srednjim školama, kao što je to slučaj u Bjelovaru, već uvršteni u obaveznu literaturu. Usto, ulomak iz “Zmajeva” našao se i u udžbenicima za osmi razred osnovne škole za iduću školsku godinu – govori nam Ivana Šojat.
Taj roman, ističe, fokusiran je na vrlo važnu temu u našem društvu posljednjih godina, a to je konzumacija tzv. osvježivača zraka kod mladih, “što ljudi shvaćaju preležerno”.
– Riječ je, zapravo, o izuzetno opasnoj sintetskoj drogi koja je već uzela i nekoliko mladih života. Možemo je, zapravo, usporediti s heroinom: razvija izuzetnu ovisnost, mijenja svijest i inteligenciju osobe koja je koristi. Imali smo priliku vidjeti po Osijeku mlade kako onesviješteni leže po klupama, leže na podu, imaju napade vrlo slične padavici. To je droga koja apsolutno uništava obitelji, a zahtijeva liječenje ovisnika jer je izuzetno teško osloboditi se te ovisnosti sam. I što je najgore, itekako je dostupna, prodaje se bez problema u tobacco shopovima, a kako su mi objasnili, zakonski ju je gotovo nemoguće zabraniti jer proizvođači neprestano mijenjaju njezin sastav. Naime, kakva god zakonska odredba da se donese vezana uz tu drogu, proizvođači izmijene sastav koji piše na njezinu pakiranju i konzumacija se nastavlja – naglašava naša sugovornica.
Povlači i paralelu s problemom alkoholizma kod mladih “budući da je kod nas odnos prema alkoholu isto tako vrlo permisivan, a alkohol je socijalno prihvatljiv”.
– Kod nas su čak čudne osobe koje ne piju – upozorava Šojat.
Roman “Zmajevi koji ne lete” obrađuje, tako, problem konzumacije droga, ali i obiteljske odnose. Govori o dječaku Marijanu čiji se roditelji razvedu na izuzetno ružan način, a psihička ga patnja nagna da potraži utjehu, s tim da odabire loše društvo koje ga još i potiče u tome da traži “lakša rješenja”. Priča je to o takozvanim prijateljstvima, ali i o obiteljima čiji raspadi dovode do osnovnih pitanja glavnih junaka kao što su “gdje pripadam?” i “tko me voli?”.
– Marijanu i njegovoj ekipi šifra za odlazak u park i konzumiranje osvježivača glasi: “Idemo puštati zmajeve”, odatle i naslov knjige, kako roditelji, ako se domognu njihovih mobitela, ne bi shvatili o čemu je riječ. Iako bi im, naravno, trebalo biti sumnjivo da mladić od 16 godina pušta zmajeve – govori ona.
Unatoč pandemiji, prošla i ova godina za Ivanu Šojat bile su uspješne i po pitanju prijevoda njezinih knjiga na druge jezike. Roman “Ezan” preveden je na slovenski i turski, u tijeku je prijevod “Unterstadta” na slovenski, a “Emet” je progovorio njemački jezik. Usto, “Unterstadt” je preveden na talijanski i uskoro bi trebao biti objavljen i na tom jeziku. Taj je naslov ujedno i najprevođeniji od svih koje potpisuje Ivana Šojat – doživio je, dakle, talijansko, poljsko, slovensko, bugarsko i makedonsko izdanje. No sustiže ga “Ezan” – već je najavljen i njegov poljski prijevod.
Radnja “Ezana” vraća nas u tursko vrijeme, oko 1530. godine. U blizini bosanske Jablanice turski danak u krvi plaćen je životom dječaka Luke. Istrgnut iz ruku majke čije je ime zaboravio i bačen u nepoznatu sredinu čiji jezik ne govori, Luka postaje Ibrahim. Na putu da postane nemilosrdan ratnik Turskoga Carstva Ibrahim usvaja osmanske vrijednosti, gotovo bespogovorno prihvaćajući nove majčinske i očinske figure, njihov jezik, znanje i vještine te islamsku vjeru. Priča je to o ljudima i čovjekovu dobru i zlu, pa i o nama danas, a poziva prije svega na razumijevanje i vjeru u čovjeka.
– Po informacijama koje dobivam od turskih nakladnika, “Ezan” je doživio stvarno veliki uspjeh u Turskoj – zadovoljna je autorica. Inače, Ivanu Šojat u toj zemlji uspoređuju s velikanima Mešom Selimovićem i Ivom Andrićem. Tamošnji etablirani književni kritičar izjavio je da je “Ezan” za njega pravo oduševljenje nakon, kako je on ocijenio, “lošeg posljednjeg Pamukova romana”.
Kako je još ranije znala reći Ivana Šojat, “koliko god nam to bilo bolno i teško priznati, hrvatski jezik spada u skupinu takozvanih ‘malih jezika’ pa je hrvatskim piscima zapravo izuzetno teško probiti se izvan svog jezičnog konteksta”. Zapadnjačkoj publici smo, smatra, bili zanimljivi koncem devedesetih godina prošlog stoljeća, zbog rata i tektonskih geopolitičkih pomaka koji se uvijek nužno odraze na književnost. To zanimanje za našu pisanu riječ potrajalo je negdje do 2010., a pažnja se potom prebacila na “manjinska” pisma “iz nekih drugih pokolja”. Svijetom književnosti, kaže, vladaju veliki jezici i njihovi pisci.
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila je niz nagrađivanih i priznatih djela, a među njima se svakako ističe već spomenuti “Unterstadt” – roman o Osijeku, o građanskoj obitelji njemačkih korijena, o 20. stoljeću, povijesnim turbulencijama, mijenama, pravdi i nepravdi, ratovima, smrti, strahu, ljubavi i veselju. Svjetlo dana “Unterstadt” je ugledao 2009. i pobrao čak četiri priznanja: nagradu za književnost Vladimir Nazor, nagradu Ksaver Šandor Gjalski za najbolji roman, nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo zavičajne tematike i nagradu Josip i Ivan Kozarac za knjigu godine, sve odreda u 2010.
