Dana 27. ožujka u Kući Šenoa u zagrebačkoj Mallinovoj ulici na broju 27 održat će se sasvim posebna izložba vezana za našeg velikog pisca, novinara, političara. Bit će to izložba o jednoj besmrtnoj ljubavi koja će se vrtjeti oko predmeta koji do tog trenutka nisu zajedno bili javno pokazani. Sve će se za trajanja događaja u toj obiteljskoj kući iznad Gupčeve zvijezde vrtjeti oko tri pisma koja su August Šenoa i Slava pl. Ištvanić razmijenili u vrijeme kada je njihova veza bila još vrlo mlada.
Nikada do sada ova pisma nisu pokazana na jednom mjestu. Davne 1931. godine za jednog intervjua Slava Šenoa pokazala je dva ta pisma, a ista je pisma objavio i Zvonimir Milčec u svojoj knjizi “Galantni Zagreb” iz 1989. godine. Ne samo da će pisma biti pokazana nego će biti i prepisana i prevedena. A što su obavili Lazo Goluža i Maja Jurković, poznata naša televizijska lica, sinonimi za enigmatiku. Jasno, teško bismo se sjetili nekog boljeg za ovaj posao, dugogodišnji život u Parizu najbolja je škola francuskog jezika. Kako ćemo vidjeti, nije dobro znanje francuskog jezika bilo jedino što povezuje Augusta Šenou i Lazu Golužu.
– Zdenka Šenou upoznao sam zahvaljujući suradnji legendarnog televizijskog urednika Saše Bjelousova i Miroslava Krleže, tada direktora Leksikografskog zavoda. Bjelousov je prvi na našoj televiziji uvrstio kviz kao novi žanr – i ne samo da je bio prvi nego i jedini u televizijama socijalističkih zemalja. Krleža se oduševio i odredio svoje urednike kao sastavljače pitanja – među prvima i najvažnijima genijalnog Zdenka Šenou s kojim sam ja kao koautor kvizova godinama radio. Jedan petak kvizovi su se emitirali iz Televizije Zagreb, a drugi iz Televizije Beograd. Zdenko je u oba TV studija bio i predsjednik žirija. Kliknuli smo praktički od prve radeći na tim, ‘ajmo reći, zajedničkim kvizovima TV Zagreb i TV Beograd od 1967. do 1980. I nije to sve. Kad je nakon II. svjetskog rata, ranih pedesetih godina, u Parizu bila velika izložba jugoslavenske umjetnosti, Krleža je bio šef, a Zdenko Šenoa njegov prvi suradnik i tajnik, podsjetit će se Lazo Goluža prijateljevanja s posljednjim Šenoom. To je prijateljstvo sada obilježeno i prijevodom do sada rijetko viđenih pisama.
– Slavin je otac Đuro pl. Ištvanić bio velikogorički bilježnik, potjecao je iz obitelji koja je plemićku titulu nosila još od 16. stoljeća. August Šenoa i Slava pl. Ištvanić upoznali su se 31. siječnja 1867. godine na balu u velikogoričkom svratištu “Biela ruža”. Ondje je August stigao na poziv svojeg prijatelja Đuke pl. Ledera kojega je bio upoznao na studiju u Beču. Bila je to ljubav na prvi pogled, ugledavši Slavu, rekao je: “Ta i niti jedna druga” pa je vjerojatno kako ta često korištena rečenica u nas potječe upravo od njega, a upravo tako ćemo nazvati i izložbu. Za Đuku Ledera vezan je i jedan drugi događaj, on je Augusta proveo kroz Turopolje koje tada bilo mađaronsko središte, a taj je posjet Augusta ponukao da napiše poznatu pripovijest “Turopoljski top”. Izgleda kako je to doista bilo jedno sudbonosno prijateljstvo – kaže nam Jasmina Reis, nasljednica ostavštine obitelji Šenoa koja zajedno s mužem i dvojicom sinova vodi brigu o Kući Šenoa.
– Nakon plesa Slava Augustu daruje duhovitu sliku žene uzetu iz medaljona koji se na tom plesu dobivao. No, bez obzira na emotivan početak, veza između dvoje mladih ljudi nije mogla biti službenom, Slavin otac – majka joj je umrla prije – za nju nije smio znati. Ispočetka su se August, koji je živio u Zagrebu, i Slava, koja je živjela u Velikoj Gorici, koju, dakako, ne povezuje moderna cesta kao danas, dopisivali – kaže gospođa Reis. Kako, pitamo, ako se dopisuju – otac je morao vidjeti poštu.
– Pisma nisu išla poštom, već je August svoja pisma slao preko prijatelja Đuke s kojim je došao na ples u “Bielu ružu”, a Slava svoja preko svoje sestre Anđeline. Jasno, znali su se i nalaziti, a ubrzo su i shvatili kako neće moći dugo u tajnosti držati svoju vezu. Tako August traži dopuštenje za vezu od Slavina oca, što i dobiva, ali uz jedan uvjet – mora naći bolji posao, kaže čuvarica ostavštine Šenoinih koja obuhvaća čak šest tisuća popisanih knjiga skupljanih od Augusta do njegova unuka Zdenka, posljednjeg Šenoe.
Nastavlja se intenzivno dopisivanje pa dolazimo i do teme ove priče, tri pisma koja su ljubavnici pisali na francuskom.
– Augusta Šenou uznemirilo je što mu Slava ne odgovara na pismo. I tako se odlučuje na mali trik. Na francuskom piše pismo, ali ne u prvom licu, već kao – Petrica Kerempuh. I on Slavu u tom pismu pita što se događa jer da je njegov prijatelj August zabrinut što mu se ne javlja. Kako je August bio zaljubljen, svjedoči i nešto drugo, Slava se nije bila javila tek nekih tri-četiri dana! – govori gospođa Jasmina prebirući po pismima koja tek trebaju otići na konzervaciju.
Na tom je konkretnom pismu potpis na francuskom: “U vašoj velikoj obvezi, Petrica Kerempuh”. Ono u cijelosti glasi ovako: “Zaborav je česta pojava u nas jadnih smrtnika. Bilo bi neumjesno da se zbog toga ljutimo. Uvjeren sam da se vi u ovom slučaju nećete ljutiti. Dopustite mi stoga da u vašem sjećanju osvježim jedno vama dobro poznato ime. Moj prijatelj – nadam se da ga i vi dobro znate – moj prijatelj August Šenoa nije mrtav, nije ni otišao, nije ni izgubljen. On se nalazi – Bogu hvala – živ i zdrav u Agramu. Ako vas to zanima, ako ste možda izgubili njegovu adresu – evo je: ‘Gospodinu Augustu Šenoi kod uredništva Pozora u Zagrebu’. Ovaj moj demarš možda će vam se učiniti bez takta, a adresa možda nepoznata. Oprostite ako je tako – naklonost prema prijatelju i osjećajima što ih u srcu za vas nosi prevelika jest i nisam se mogao suzdržati a da vam ne uputim ove riječi, koje su, bez svake sumnje, istinski odjek nestrpljenja mog jadnog druga. Gluha tišina voljenog bića na strašne muke stavlja srce koje ljubi, pogotovo kad volimo s toliko strasti kao moj prijatelj August. Siguran da ćete mi oprostiti, skrušeno molim da primite na znanje izraze mog najdubljeg poštovanja. Vaš uvijek zahvalni, Petrica Kerempuh.”
Maja Jurković primijetit će na “francuskim” pismima koja nisu tek stranica teksta, već nekoliko listova papira gdje se, primjerice, ističe Slavin lijepi krasopis, još nešto.
– I ova su pisma ljubavna pisma, no ono što je meni posebno zanimljivo jest činjenica da se u njima iščitava i posebni rodoljubni zanos i to i kod Augusta i kod Slave. A pisana su na samom početku njihove ljubavne priče! Neobično mi je to isticanje, čak i poistovjećivanje snage duboke romantične i, već se to jasno naslućuje, bračne ljubavi i također iznimno duboke odanosti i ljubavi za ideju domovine. Neobično i dirljivo – tako sam ja to doživjela, kaže. O svemu tome svjedoče sljedeći reci Slavina pisma: “Molim te, drugi mi put piši na hrvatskom jer baš nisam sve razumjela, a ja ti na francuskom ne mogu odgovoriti onako kako mi srce želi. Ispravi ovo moje pismo i kad mi dođeš donesi ga da ja vidim koliko pogrešaka imam... Najdraže moje blago, pišeš mi da bih trebala biti ponosna kći domovine, pa za me je to sveta zadaća, slatka i ugodna i želim da ti to znaš.”
U potpisu stoji Louise, kako je August rado zvao svoju Slavu. Objasnit će i kako to da je August tako dobro znao francuski jezik. Puno bolje od Slave iako je strani jezik u dopisivanju koristio kako bi još jednom podvukao kako ne traži ženu koja će mu tek kuhati i prati, već suputnicu ravnu sebi.
– August Šenoa je vrlo rano, već u prvim razredima gimnazije, privatno učio francuski i talijanski. Prema onom što mi je Zdenko pričao, svi su Šenoe učili francuski, a Augustov mlađi brat, Julije, koji je nakon Augustove smrti bio sa Slavom i skrbnik Augustove djece, bio je poznat po organiziranju kazališnih poslastica na francuskom u ondašnjim zagrebačkim salonima. Prema Zdenkovu pričanju, posebno je bila uspjela predstava „Les Fourberies de Scapin“ (Scapinove spletke) velikoga Molièrea, pa su o tome i novine izvještavale. Prema još nekim Zdenkovim sjećanjima, francuski se u Zagrebu prilično primio u kulturnim krugovima, pa ga se dosta učilo, a i osnovan je prvi francuski Cercle u ovom dijelu Europe. Sam August je kao umjetnički direktor, a zatim dramaturg Zemaljskog kazališta na Gornjem gradu čak dosta i prevodio s francuskog neke jednočinke i slično – objašnjava Maja Jurković.
Čitanje pisama i u originalu i u prijevodu pravi je doživljaj. Primjerice, Slava u svojem odgovoru u zaglavlju stavlja mjesto i datum – Grand Gorica 10/7. Pa počinje: Mon cher August!, odnosno: “Dragi moj Auguste!” Pa: “Tvoje mi je pismo donijelo mnogo radosti, jer mi već dulje vrijeme nisi pisao. Vidjet ćeš iz mog pisma koliko te volim...”, napisat će Slava prekrasnim savršeno čitljivim krasopisom. Gotovo je godinu i pol dana trajala romansa prije negoli će August postati gradskim vijećnikom kada će Slavin otac konačno pristati da se par i vjenča.
Ostalo je, nažalost, dosta tužna povijest. Brak je trajao 13 godina, u njemu su August i Slava imali šestero djece. Troje umire u vrlo ranoj dobi, što par teško pogađa. Medicinska dokumentacija iz koje bi bilo jasno od čega su djeca, Radica, Ljubica i Stanko, umrla, nedostaje. Iz usmene predaje može se naslutiti kako je u pitanju bila difterija. I sam je August preminuo 1881. godine nakon duge bolesti.
Slava je tada imala 31 godinu i ostala samohrana majka s troje djece. Više se nije udavala posvetivši se čuvanju uspomene na svojeg muža. Živjela je s vrlo skromnim sredstvima za život, često se seleći, da bi se obitelj 1929. godine preselila u vlastitu novosagrađenu kuću u ulici Ive Mallina 27, upravo ondje gdje je sva ostavština i danas, a gdje će se za tjedan dana održati izložba temeljena na opisanim, ali i drugim pismima para koji je spojila velika ljubav.
– Djed mog prijatelja Zdenka, August Šenoa, umro je mlad, u dobi od 43 godine, bilo je to 1881. – u doba strašnog potresa koji je pogodio Zagreb, a njegovi poslije slavni sinovi, Milan i Branko imali su, prvi 12 godina, a drugi samo dvije godine. „Možeš si misliti kako je bilo baki Slavi!“ – znao je govoriti Zdenko, priča nam veliki enigmat prisjećajući se razgovora o velikom djedu svojeg prijatelja, ali i očito po mnogočemu kobne zagrebačke 1881. godine. Ipak, uz Slavu, dostojno su sjećanje na Augusta Šenou bili sami njegovi sinovi, Milan i Branko.
– Veliki utjecaj na Zdenka imao je njegov stric Branko, hrvatski slikar, od kojega je Zdenko naslijedio ljubav prema likovnoj umjetnosti, a poznato je da je i njegov djed August bio likovno nadaren. Zdenkov otac Milan, pak, slavni naš hrvatski geograf i, nažalost, premalo poznat pisac, ali i darovit slikar, nije samo pisanim djelima obradio našu domovinu, nego ju je – kako mi je Zdenko oduševljeno pričao – i cijelu propješačio. Uzduž i poprijeko! Zdenko je tu ljubav naslijedio voleći naročito planinarenje. Zdenko, njegova supruga profesorica Marija, moja supruga Maja Jurković i ja obišli smo Samoborsko gorje, bili na Japetiću, pa mnogo puta na Sljemenu, voljeli Puntijarku te Medvedgrad, itd. – sve u spomen na njegova tatu Milana – kaže Lazo Goluža.
>>Koliko malo znamo o našim velikanima kao običnim ljudima?
>>Pronađeni nikada objavljeni Šenoini stihovi
