Redatelj Paolo Magelli režira dramu Ivana Vidića “Noćni život” koja je 2014. dobila treću nagradu Marin Držić, a koja će biti praizvedena u petak na sceni Zagrebačkog kazališta mladih.
Zašto vas je Vidićev tekst asocirao na Oktobarsku revoluciju?
Mene na Oktobarsku revoluciju asocira vrijeme koje dolazi. Antiutopijska Ivanova drama dobar je povod za razmišljanje što smo mi u ovih sto godina sve profulali, jesmo li u glavama napredovali ili smo unazađeni. To su osobna pitanja koja ova drama omogućuje.
Vi ste na plakatu predstave. Glumite li u predstavi?
Ne. Bio sam i u Njemačkoj na plakatu.
Na plakatu je i glumica s petokrakom?
To je vijetnamska kapa kakvu i ja imam. Krivci u Ivanovu komadu hoće promijeniti svijet, a glumica koja nosi tu kapu s tim se baš i ne slaže. Ona je klerikalka.
Jesu li ljudi iz drame naši suvremenici?
Apsolutno. Neki ljudi koji su čitali dramu umislili su da je to Ivan napisao zbog ove situacije na Filozofskom fakultetu, ali on je taj tekst napisao puno ranije. Čini mi se da je već na samom početku drame jasno da od te revolucije neće biti ništa. Riječ je o analizi doba koje nije samo hrvatsko, nego je to antiutopijski europski politički prostor. Živimo u doba kada je neoliberalizam postao ideologija. Banke su nam ideologija, a socijalne države se posvuda, osim u Njemačkoj, demontiraju. U vremenu vladavine elektronike ljudi ne razmišljaju o dubokim promjenama, nego kao ovce bleje u Google.
Postoji li uopće uspješna revolucija?
Revolucija koja je promijenila svijet i način mišljenja je Francuska revolucija. A i Oktobarska revolucija promijenila je mnogošta. Baš me briga što taj eksperiment u Rusiji nije uspio. Imali smo i rep Oktobarske revolucije koji je dao doprinos skidanju hipokrizije, a to je bila 1968.
Je li danas revolucija moguća u vašoj rodnoj Italiji?
Apsolutno ne. Mislim da će prije ili poslije doći do osvješćivanja ljudi i možda će to opet biti u Francuskoj. Italija je sada bez tradicionalnog motora za razmišljanje. Postala je zemlja koja je u krizi identiteta jer ne postoji inteligentna i prirodna podjela na lijevo i desno. Svi se guraju u centru. A talijanska tradicionalna podjela nije podjela na kojoj je funkcionirala mržnja ili osveta. Bila je to žestoka i bolno duhovita podjela.
Što danas kazalište znači u Europi?
To je nelegitimno pitanje. U Njemačkoj imate 394 kazališta koja produkcijski funkcioniraju kao tvornice.
Ona su popraćena tisućama malih kazališta za djecu koja rade na akulturaciji već kod malih beba. Montessori je govorila, ako hoćete promijeniti jedan narod, nije potrebno stoljeće, dovoljno je petnaest godina, ali promijenite školstvo. Vi me morate pitati o školstvu da bih vam rekao ima li kazalište težinu ili ne.
Što radi Hrvat u Vukovaru o kojem toliko govorimo? Zašto tamo ne naprave kazalište? Prekinut je koncept koji je sa svim tim domovima kulture bio bolji i solidniji u vrijeme socijalizma. A to se nije dogodilo samo u Hrvatskoj. Problem je u neoliberalizmu koji stalno viče: nema love.
Biste li u predstavu uveli pjevačicu s estrade?
Kada sam zvao pjevačicu u kazalište, a jesam, zvao sam nekoga tko je u glazbi rafiniran, kao što je to Ivanka Mazurkijević. S njezinim sam koncertom rekao zbogom teatru gdje sam bio intendant šest godina jer je smatram velikom umjetnicom. U Italiji ima pjevača koliko hoćete, ali meni je Ivanka boginja.
Moraju li javna kazališta biti profilirana?
I to jako profilirana. I agresivna prema vlasti ma koja to vlast bila. HNK u Zagrebu treba novu scenu i to govorim od osamdesetih godina. I Gavella isto. Hrvatska treba novi kazališni zakon, a inicijatori moraju biti kazalištarci. Političari neka slušaju.
Koliko poznajete glumačku situaciju u Hrvatskoj?
Kada sam radio “Ženu” u HNK, bili su glumački ispiti na ADU i bio sam jedini režiser koji je dolazio na te ispite. Nisam vidio ni direktore kazališta. Nove generacije dolaze jako brzo, a žao mi je što netko od njih ne radi upravo zato što je kazalište začepljeno starim čepovima. Nije riječ o tome da se preživjele institucije reformiraju. One se moraju širiti, ali se u drugim gradovima moraju otvarati nove kazališne mogućnosti. Zar nije sramota da svaki gradonačelnik ima po tri auta. Pa ansambl sa šest, sedam ljudi košta manje od voznog parka. Gledajte koliko gradova u Dalmaciji nema kazalište. Dubrovačko kazalište trebalo bi biti maksimalno potencirano. Trogir bi mogao imati kazalište s pet, šest glumaca. Što može Šibenik s dva glumca...
Rijeka će biti europska kulturna prijestolnica. Što Hrvatska može očekivati od tog projekta?
Budu li oni već sada počeli raditi kao ludi, onda puno. Ako u Rijeci misle da se sve može napraviti u šest mjeseci, onda ništa. Ako misle da od tog projekta mogu ušićariti nešto malo love, onda je to njihov kraj. Bio sam u Weimaru koji je doživio preporod kao prijestolnica. Ali, u Mariboru su htjeli samo kasirati malo love. I što se dogodilo? Ništa!
>> Golotinja bez svrhe: trebala dočarati očaj, a postala – histerija
Tko o čemu, stari komunisti o Oktobarskoj revoluciji. Čovjek rođen poslije Drugog svjetskog rata, a njega nešto "podsjeća na doba Oktobarske revolucije".