Tradicija izvođenja Parsifala na Veliki petak zapravo je dvostruko blasfemična: i sa stanovišta kršćanskog kulta Isusove muke, kao i za fanatično dosljedne vagnerijance koji bi morali poštovati davno prekršenu Wagnerovu želju da njegovo posljednje djelo ostane ekskluzivna svojina njegova kazališnog hrama u Bayreuthu.
Stoljeće prije new agea
Srećom, u Zagrebu fanatika bilo jedne bilo druge vrste baš i nema, a oni koji su odabrali pet sati Velikog petka provesti u kazalištu, mogli su Parsifala konzumirati kako im drago: kao megalomansku Wagnerovu mješavinu mitova, filozofija i religija (čitavo stoljeće prije new agea!), kao sasvim originalan misterij, kao mističnu varijaciju na kršćansku temu ili, jednostavno, kao fantastičnu glazbu kakvu ni prije ni poslije čovjek nije stvorio. Na čvrstim temeljima koje je lani postavio maestro Bareza, osobito u orkestru, Saša Britvić je s rijetko viđenim dirigentskim užitkom očuvao monumentalno zvučanje velike partiture.
Dubravka Šeparović Mušović kao Kundry i dalje fantastična, Davor Radić kao Amfortas pouzdan, buket šest djevojaka-cvjetova raskošan (I. Lazar, T. Franetović-Felbinger,V. Fijačko, M. Kuhar Šoša, V. Šimić i H. Lucić). U Zagreb stigao je i novi Klingsor, bolji od lanjskog, Anton Keremidčijev. Ali, apsolutno najveći dobitak za predstavu bio je, lani doista nepravedno izostavljen, Luciano Batinić kao Gurnemanz koji je zaposleniji i važniji i od naslovne uloge.
Povratak C. Mutha
Prava je šteta što ga nećete čuti i večeras, na trećoj i za ovu sezonu posljednjoj predstavi, u koju se vraća vrlo solidan i pouzdan Claudius Muth. Nažalost, baš kao i lani, na Veliki se petak najviše namučio John Charles Pierce. U trećem je činu jednostavno ostao bez glasa pa je ukupan doživljaj i aplauz na kraju ispao prilično mlak. Oni koji su bili na prvoj predstavi kažu da je bio u punoj formi. Ekipi i publici želimo da je dostigne i večeras. Bez obzira na sve manjkavosti, imati vlastitu produkciju Parsifala svakom europskom gradu i kazalištu treba biti ponos.
