Svojim radom ulaže u zajednicu i njezin boljitak, a plodovi njezina rada nižu uspjehe. Riječ je o Pavlici Bajsić koja je, kao i njezin otac legendarni Zvonimir Bajsić, život posvetila radiju i kazalištu. Ravnateljica je Centra mladih Ribnjak, osnivačica RadioTeatra Bajsić i prijatelji, koji je ove godine proslavio deseti rođendan i čija je predstava "Nema putne" otišla na ovogodišnji Međunarodni festival komornog teatra u Umagu.
Predstava "Nema putne" nastala je u koprodukciji RadioTeatra i Srpskog narodnog vijeća. Kako se dogodila ta suradnja?
Suradnja je nastala na poziv Anete Vladimirov i SNV-a koju sam upoznala surađujući s Nenadom Marićem tj. Kraljem Čačka na predstavi “Soundtrack za film koji nije snimljen” 2021.godine. Naime, ta predstava nastala je isključivo kao spajanje sličnih umjetničkih i ljudskih senzibiliteta svih nas okupljenih u njoj. Aneta nam se prošle godine javila s idejom pokretanja natječaja za tekst namijenjen radiofonskoj izvedbi i posvećen 1941. godini. Ja volim natječaje jer smatram da omogućuju da isplivaju u fokus neki ljudi koji nisu nužno pripadnici određenog strukovnog kruga. Ili baš jesu, ali nisu pravi ljudi na pravim mjestima, ne poznaju prave ljude i slično. Ili su, kao što se u ovom slučaju s autorom "Nema putne" pokazalo, zapravo debitanti pa i amateri.
Da je iz takve pozicije moguće pisati za radiofonski teatar, što je priznajmo, kao hibridna forma na sceni relativno malo zastupljeni oblik - ovaj je natječaj potvrdio na radost Aneti i meni, kao i ostalim članovima žirija redateljima Snježani Banović i Draženu Krešiću. Njih dvoje su bili jako bitni u ovom procesu: Snježana kao naša velika stručnjakinja za to razdoblje, a s potrebnom distancom prema formi i Dražen kao redatelj koji će to djelo kasnije i uprizoriti. Snježana i ja smo u procesu natječaja ponudili i online radionicu na kojoj su kandidati mogli ući dublje u razdoblje i u specifičnu formu radiofonskog teatra.
Autor teksta je Antoni Buljan koji je pobijedio na natječaju u kojem ste vi bili u žiriju. Čime vas je to njegov tekst privukao?
Mislim da nas je baš sve u žiriju pridobio svojim pripovjednim tonom. Načinom na koji je prikazao atmosferu tog razdoblja, povukao nas u nju i u njoj nepretenciozno zacrtao sve elemente koji će uskoro eskalirati u strahovito stradanje. Takav autorski glas potentan je za kasnije radiofonsko tkanje i tim jači što ne pretendira biti strašno glasan. Htjela bih spomenuti da smo izdvojili i još dva teksta mojih kolegica: "Ljudi, naselja, tjelesa" Nataše Antulov i "Valovi iz kupaonice braće Engl" Dorotee Šušak.
Radiodrame su nekad bile puno slušanije, kao i radio uopće. Kako se ta forma s godinama mijenja?
Sve je to razumljiv put u kontekstu vremena, ta amplituda radiodrame. Međutim, ono o čemu je puno važnije govoriti je važnost koncentriranog slušanja. Za emocionalni, kognitivni razvoj osobe. To slušanje je imanentno ljudskom biću još dok je beba u trbuhu i sluša "radio" koji dopire kroz membranu. Ulaskom u vrtić, društvo nas sve više gura u svijet slike i to tako bitno osjetilo spava u nama. No, navodno je i posljednje osjetilo koje gubimo, osjetilo sluha, tako da se opraštamo s ovim svijetom slušajući "radio". Nije li sve to dovoljan argument u prilog radiofonske umjetnosti? To je ono čime se RadioTeatar zapravo bavi, ali to predstavlja na različite načine, izvodeći radio na pozornicu ili, na primjer, u šetnju kao što je to slučaj s našim "RadioWalkom".
Raznim projektima i radionicama pokušavate ljubav prema radiofoniji prenijeti drugima, počevši od najmanjih. Tako ste ove godine pokrenuli projekt Radio Voćarska kojim ste osigurali besplatne predstave, radionice, slušaonice...
Radio Voćarska bio je dio eksperimentalnog programa Grada Zagreba, Kultura i umjetnost u zajednici. Katarina Krešić i ja zamislile smo da se što više uvučemo sa svojim sadržajima u susjedstvo, u škole, vrtiće, na ulice. Da susjedi prisvoje Radio Voćarska, da ga osjete svojim. Da se maknemo od elitistički zamišljene kulture i dovedemo je među ljude. Za taj radio, koji su realizirali Ljubica Letinić, Dražen Krešić, učenici OŠ Remete i studenti ADU-a, djeca su, recimo, nekoliko tjedana prije izrađivala džinglove pod vodstvom glumaca iz predstave "Ratovi svjetova". Meni je to osobno bilo bitno jer je to kvart moga djetinjstva i mislim da me tamo ljudi manje poznaju po tome što inače stvaram, nego više po tome koja sam bila generacija u osnovnoj školi Ivana Gorana Kovačića ili tko mi je bila najbolja prijateljica u 5. razredu.
Koji je najneočekivaniji prostor u kojem ste izvodili predstave, s obzirom na to da inače osim u eteru, izvedbe se mogu pratiti na kazališnoj sceni, u prirodi…?
Posebno je bilo kad smo 2019. izveli ciklus Plan za bijeg na Sljemenu, oko planinarskog doma Risnjak. Ta mogućnost da od jutra do mraka pokažemo sve što imamo od predstava, audioknjiga uživo, zvučne instalacije Jezik ptica u krošnjama stabala i koncerta, da objedinimo publiku koja je bila spremna potegnuti do tamo samo zbog nas i posebno cijeli taj zeleni ambijent - učinio je da taj dan pamtim cijeli život.
Još jednu izvedbu pamtim. U Zadru smo gostovali s "Hoerspielom" u jednom prostoru koji je bio desakralizirana crkva pa skladište. Nikada, ali nikada nam nije bilo teže tehnički postaviti predstavu. Svatko racionalan bi od te izvedbe odustao. No, morate znati, meni "Hoerspiel" nije jedna od predstava, on je kao neki obred za nas, a vrlo često i za publiku i sve ću učiniti da se dogodi.
Sve muke smo zaboravili kad je na predstavu došao valjda cijeli Zadar ili barem onaj dio Zadra koji smo mogli tamo smjestiti. Tu otvorenu, dobronamjernu publiku velikih ušiju spoju s tom nekadašnjom crkvom i s tim neobičnim i pomalo mračnim kamenim vizurama neću nikada zaboraviti. Svi koji su te večeri bili tamo sigurno pamte našu malu družinu i naše frekvencije koje smo poslali u nebo iznad Zadra.
Koji je sljedeći projekt koji možemo očekivati od RadioTeatra?
Sa studentima ADU i Teatrom &ITD imamo koprodukciju na sajmenoj predstavi "Ubu ovo ono" 11. i 12. lipnja u 18 sati. To je ujedno i diplomski projekt naše producentice Katarine Krešić, koja tom predstavom debitira i kao dramaturginja.
U jednom intervjuu spomenuli ste da ste 25 godina bili honorarac, usporedno radeći na radiju, u kazalištu, na ADU, na scenarijima, sinkronizacijama… Je li to "freelancanje" i rad na sto strana sudbina svih umjetnika?
Svjedoci smo da je stalnih radnih mjesta u kulturi zapravo sve manje. To je crta koja polako, ali suvereno pada. S dugogodišnjim "freelancanjem" prisiljeni ste zapravo naučiti puno vještina i snalaziti se u više uloga. To ima izrazito emancipatorski efekt, to da možete jako puno toga sami, ali ujedno ima i štetan učinak na razvoj profesija. I na to stalno pokušavam upozoravati. Dobro, moj slučaj da nisam mogla tolike godine naći stalni posao, a toliko sam tih iskustava i vještina stekla, pomalo je specifičan. Pretpostavljam da je to bilo zato što nisam htjela tražiti političku vezu ili se nisam družila s "pravim" ljudima, ali svejedno postoji trend smanjivanja umjetničkih radnih mjesta. Čini mi se kao da ustanove u kulturi općenito teže tome da se dokidaju specifična umjetnička zanimanja na plaći. Evo pogledajte samo koliko je u kazalištima malo dramaturga na plaći.
Vaš otac Zvonimir Bajsić legenda je radiodrame. Je li on na Vas prenio ljubav prema radiju i kazalištu?
Ljubav prema radiju ostala mi je u prstima. Doslovno. Kao mala pomagala sam mu s magnetofonskim trakama i fizički pamtim taj osjet. Kao što i pamtim zvuk pisaćeg stroja, indigo-papir. Kao i nekoliko savjeta koje mi je dao. Sve to čini neku atmosferu djetinjstva i teško je točno razaznati što je bilo presudno. Morate znati da je umro kad mi je bilo samo 13 godina, ali njegov savjet da si uzmem vremena za rezanje mrkve, da uživam dok oblikujem svaku kockicu, mogu primijeniti na puno toga.
Kao ravnateljica Centra mladih Ribnjak, rekli ste da ste pišući program bili inspirirani sociokulturnim centrima u Njemačkoj. Što vas je to inspiriralo i što možemo još očekivati od Centra?
Pa svakako da sam bila inspirirana društvenim aspektom takvih centara i time koliko oni mogu biti neko ljepilo za stvaranje malih zajednica. Također od 2004. do 2008. sam radila na radiju Multikulti, gdje se progovaralo puno o integracijskim temama i svjetskim kulturama, do 16 sati na njemačkom i nakon 16 sati na raznim jezicima. Sigurna sam da mi je to jako pomoglo da mogu tako brzo reagirati u trenutku izbijanja rata u Ukrajini kad smo prigrlili puno žena i djece u programu HURTOK - krug povjerenja i spajali ih s našim susjedima u kvartu i okolnim školama. I dalje smo nastavili surađivati s Odjelom za ljudska prava i civilno društvo i Janom Radić koja ga vodi, tako da dajemo podršku s kulturnim programima u mnogim integracijskim programima.
Također uključujemo izbjeglice i u provođenje pojedinih radionica kao voditelje, primjerice u program školskih praznika. A u zadnje vrijeme surađujemo i sa stranim radnicima iz Nepala koji ponekad kod nas organiziraju kulturni program. Imam još jako puno ideja, samo je premalo kapaciteta i vremena.
Centar snažno podržava i nezavisnu scenu. Na koje načine trebamo i možemo ulagati u našu nezavisnu kulturnu scenu?
Nezavisnu i zavisnu scenu zapravo ne možete odijeliti jednu od druge. I što prije to svi shvatimo moći ćemo zasukati rukave i smisliti sustav kako da ta razmjena bude vitalnija, protočnija i kako da se radna prava izjednače. Naime, neusporediv je egzistencijalni strah kulturnjaka s nezavisne scene i onog u instituciji. To naprosto nije fer. To postaje kao neko klasno pitanje. Loša strana nezavisne scene je prisiljenost na neprestano nove projekte i premijere kako bi se preživjelo. To nije dobro za kvalitetu niti za razvoj publike.
Rezidencija Ribnjak nastala je javnim pozivom kojim smo tražili umjetnike i umjetničke organizacije koje će na pola godine, godinu ili dvije koristiti Ribnjakove resurse, a zauzvrat sudjelovati u pojedinim programima, pogotovo onima socijalnog karaktera. Također, potičem ih da međusobno surađuju. Ideja je da smo svi mi zajedno Ribnjak. Za sad funkcionira jako dobro, zasadili smo temelje nečeg novog i meni je samo žao da nemam više vremena njegovati tu ideju. I nadam se da ćemo u budućnosti moći financirati barem jedan dio troškova repriza njihovih projekata, kako bi im pomogli u održivosti.
Jer, umjetnica mora jesti i mora biti zdrava.
