Komedija katastrofe nešto je slično urnebesnoj tragediji, umjetničko djelo mora biti oslobođeno okvira žanra jer tek se onda može dogoditi nešto nepredviđeno – govori Filip Šovagović, čiji je film “Visoka modna napetost” imao svečanu zagrebačku premijeru u ponedjeljak, a od ovoga se vikenda može gledati u redovitoj kinodistribuciji. Neobična i nekonvencionalna “komedija katastrofe” o političaru na otoku koji svom mjestu pokušava osigurati status grada drugi je redateljski film poznatog glumca, prijemčiviji za široku publiku no što je bio njegov prvijenac “Pušća Bistra”.
– Uglavnom, ja ne razumijem ukus publike, ne znam kak’ to uopće netko može razumjeti, pa valjda su ipak svi ljudi različiti i nekako različita ukusa – objašnjava Šovagović.
– Uglavnom znam što ne volim, al’ ne znam što mi se sviđa. “Pušća Bistra” film je metafora i malo-pomalo on stječe nove fanove; neki dan jedan mi je gospodin Antolić prepričao film od A do Ž, kaže da ga obavezno gleda jednom tjedno, tak’ da čak mislim da je i s tim filmom prošlo sve u najboljem redu, premda je sasječen sa svih strana. Film “Visoka modna napetost” škvadra je vidjela i u startu se mnogima svidio, sad ne znam jesu to samo govorili meni ili im se objektivno film sviđa. Uglavnom, ja se pitam gotovo svaki dan nisam li uspio tek onda kada sam u stvari totalno propao, to mi je neko glavno pitanje za dobro jutro samom sebi.
Djeluje da je finalna verzija “Modne napetosti” dosta napustila koherenciju priče u scenariju.
_Matematički gledano da, ali praktično ne. Scenarij je skraćen, a dodani su neki novi elementi koji su nastajali nakon završetka rada na scenariju. U fazi snimanja u scenarij je snažno penetrirao Goran Navojec, on je, slobodno to mogu, reći pjesnik-scenarist u ovoj priči, neke njegove varijacije na temu vrhunci su filma i on je vrlo bitan scenaristički faktor kao kompletna osoba, ona na filmu i ona privatno.
“Visoka modna napetost” izvrstan je naslov. Djeluje kao neka Mel Brooksova parodija Hitchcocka i Modnog mačka. Kako je nastao naziv i je li priča o modnom kreatoru u scenariju imala veću važnost nego u završnoj verziji?
_ Krenuli smo iz realnih priča koje smo nastojali spojiti, znači naš je start bio doslovno dokumentaran. Uglavnom, uletio sam na svjetionik Ražanj na Braču, tamo radi moj prijatelj Barabas, on je bio fasciniran posjetom Luciana Benettona tom svjetioniku i ja sam tu priču odmah spojio s pričom o posjeti dva frenda istospolne orijentacije nekom našem selu na kojem se upravo događa progon homoseksualaca iz vlastitih redova, to je također realan događaj. Mi smo to selo nazvali Srž. Otok je metafora. Isto se to može dogoditi i u Zagrebu ili bilo gdje drugdje. Ovdje je najbitniji njihov status stranca. Imate to i u Doorsima. Mi u filmu pokušavamo prikazati tijek promjene svijesti kod likova, odnosno prikazujemo vrlo jasno da oni zli ljudi mogu biti zapravo dobri, a i obrnuto... Volio bih isto tako da ljudi promijene neke stavove nakon što odgledaju film. Ovo vrijeme fabricira informacije i samo ih multiplicira i ljudi o svim tim informacijama zauzimaju stavove, a to je nemoguće, imati stav o svemu milom živom mogućem i o svim tim informacijama. Zato mislim da je manja greška nemati ili promijeniti stav nego se čvrsto držati nekog svog uvjerenja... Ja sam, između ostalog, i otočanin sa Šolte i zato uzimam pravo da se između ostalog zajebavam i na svoj, ali i tuđi račun. I optimist sam. Nekad sam cinik, ali i tada sam optimist. Svakog se dana valja izboriti za svoj mali komadić optimizma. Ako to izborite, neće vam biti potrebno ništa drugo, kamoli bilo koje vrste agresija, mentalna, verbalna ili fizička... Sve je drugo svejedno. I to gdje živite, i što radite i živite li dulje ili kraće, bolje ili lošije. Uostalom, da me pitate sad gdje bih živio, rekao bih – živio bih na nekom pustom otoku. Bih li živio sam ili s nekim? Sa ženom il’ s frajerom? To je fakat pitanje
Napravili ste odličnu glazbu za film. Nastajala je baš za film ili ste uzimali neke svoje prijašnje? Biste li radili glazbu i za druge?
– Drago mi je da vam se sviđa, nastajala je baš za film, čak za poneku određenu repliku u filmu, ali tek onda kada smo montažerka Dafne i ja počeli zajedno raditi. Radio bih glazbu za filmove, naravno ako bih našao vremena, to me jako veseli. Inače, napravili smo i poseban miks tona za film. U tom miksu nema glazbe i u slučaju projiciranja filma s tim miksom zvat ćemo ga miks B – mi sviramo uživo glazbu iz filma – paralelno s projekcijom. To je takozvana koncertna projekcija. Ili sviranje projekcije. Muzičari su s projekcija nestali pojavom zvučnog filma, mi ih vraćamo natrag. Nećemo to moć baš na svakoj projekciji. Ha-ha...
Ovih dana glumite u predstavi Osmi povjerenik koja ima određenih sličnosti u karikaturalnom prikazivanju otočana...
– Mislim da je otok savršena metafora za otuđenost ljudi iako oni jako dobro funkcioniraju i vjerojatno imaju slične opservacije o nama koji živimo na kontinentu. Otoci su golemo materijalno i duhovno bogatstvo i čitav niz umjetnika bavi se tom temom. U meni teče bodulska krv i ona mi ne da mira, hoću reći imam neku potrebu da zaokružim niz dvije-tri generacije i nekako se vratim na otok. Mislim da naš film daje jednu sasvim novu dimenziju otoka i za mene on doslovno znači raj ako to uopće postoji.
Imate li sljedeći projekt u planu?
– Radio bih sada CD s mjuzama, vidjet ću kojim. Završavam zbirku poeziju pa ću vjerojatno spojiti tu mjuzu s tom poezijom. Ja sam cijeli život svirao tak’ da mogu reći da je mjuza ono kaj me spasilo. Radimo “Tri sestre” u Gavelli, to su klasici, Čehov i Slobodan Unkovski, dosta zanimljivo, velik ansambl... Izlazimo u siječnju.
