Baš kad se počnete pribojavati da će Rade Jarak (1968.) u hiperprodukciji novih knjiga (objavi barem jednu, a često i dvije-tri u godini!) neizbježno naštetiti dosegnutoj, priznatoj kvaliteti svoje proze, taj pisac sve iznenadi svježim iskorakom u nove književne prostore koje dotad nije ispitao.
Pošto je svom znanom “triptihu o nestajanju”, koji je znakovito naslovio “Enciklopedija očaja”, dodao i zbirku priča “Crna svila”, sad je taj književni projekt nastavio novom “natuknicom”, romanom “Tango” (EPH-Liber, ur. Jagna Pogačnik, pogovor Mirko Kovač). U podnaslovu roman imenuje “studijom u hrđavo crvenom”, opet se služeći važnom sastavnicom svoje poetike: likovnom komponentom kao jakim pomoćnim izražajnim sredstvom u građenju specifična ugođaja svojih priča i romana. I odabirom teme i mjesta zbivanja novoga romana Jarak se ponovno lako (samo)identificira. I dosad je bio sklon u književni iskaz pretočiti stvarne događaje iz svoje osobne i obiteljske “male” povijesti, jednako kao i poslužiti se onima iz “velike” povijesti što se dotakla naših krajeva, a potom i onim svjetskim historijski prijelomnim trenucima. Tako je i sad: roman se zbiva potkraj 1970-ih u argentinskome glavnome gradu Buenos Airesu za diktature vojne hunte kad su ljudi koji su strahovladi pružali otpor nestajali bez traga...
Čime se onda “Tango” izdvaja iz dosadašnjega Jarkova proznog opusa? Ponajprije hrabrim upuštanjem u eksperimentiranje s formom! Kratak, na 80-ak stranica, “Tango” je podijeljen u 30 također kratkih poglavlja (i vrlo kratkih: neka sadrže tek jednu rečenicu!), a svako je ispisano u grafičkome (ob)liku stihovane pjesme. Početak romana, primjerice, teče ovako: «Počne padati snijeg./ Norah pogleda kroz prozor./ Pahulje./ Nestaju na asfaltu». Podnaslovljen kao “studija”, roman pruža široku lepezu žanrovskih određenja: može se doimati i kao skica za veće djelo, kao prozna pjesma, kao filmski sinopsis, kao kroki za scensko uprizorenje, kao nacrt za povijesnu analizu o tiraniji i revoluciji, kao scenarij za političku melodramu... Kako god, eksperiment je uspio!
Naizgled stihovi, Jarkove su minimalističke prozne rečenice efektne, dramatične, dinamične poput plesnih koraka strastvena argentinskog tanga. One na podij, u “nesretnom isječku vremena”, dovode ljubavni par Martina i Noru, dvoje mladih intelektualaca angažiranih u pobuni protiv diktatorskoga režima: Martin jednoga dana “negdje” nestaje, Norah se povlači u anonimnost, živi “kao krpa”, vodi život koji je “vrsta hladnog očaja”, poslije dvije godine učini joj se da vidi Martina (u društvu policajca?), zbližava se sa sinom hrvatskog emigranta Ivom Franzetichem, u nesreći gubi i njega, a onda i sama (kao žrtva izdaje? Je li Martin postao doušnik?) “nestaje”, kao i tisuće Argentinaca odvedenih u nepoznato... To je pozornica na kojoj Jarak još jednom preispituje ljudsku dramu pojedinca zahvaćena vihorom povijesti. Inventivno i inovativno!
