Nevjerojatno zvuči činjenica da je svoj prvi portret Kafke Dimitrije Popović naslikao još kao srednjoškolac, a još nevjerojatnije da je upravo to djelo najavilo veliki umjetnički opus ovog cijenjenog slikara i grafičara, koji uz likovnu ima i sve značajniju književnu karijeru, i to kao esejist, pisac priča i novela te pjesnik. Ostao je Kafka jedan od stupova njegova cjelokupnog rada, a taj je portret iz mladosti prerastao u nekoliko značajnih likovnih ciklusa, ali i postao djelo koje je nadahnulo mnoge druge umjetnike.
O svemu tome bilo je riječ na tribini "Metamorfoze slike i riječi", koja je održana u Knjižnici Božidara Adžije, na kojoj su o književnom i likovnom djelu Dimitrija Popovića govorili akademik Krešimir Nemec i kazališna kritičarka Večernjeg lista Bojana Radović.
Sam je umjetnik mnogobrojnoj publici objasnio kako se u njegovu slučaju autohtono prožimaju oba vida umjetničkog stvaralaštva jer ponekad se čini da slika drugim jezikom može prenijeti sve ono što ne mogu riječi, a ponekad je i obratno, kada se čini i da i najupečatljivije slike ne mogu ispričati priču o, primjerice, "Kratkom životu odrubljene glave" ili pak zašto je upravo zlo u čovjeku najveća umjetnička inspiracija. Akademik Nemec svoje izlaganje počeo je poznatom rečenicom: "U početku bijaše riječ", te je govorio o utjecaju velikih pisaca na opus Dimitrija Popovića, kako likovni tako i književni. Govorio je, naravno, o Danteu, ali u prvom redu o djelima Lautréamonta, Rimbauda i Kafke, koji su snažno obilježili mladost Dimitrija Popovića. Bojana Radović govorila je o kratkim pričama Dimitrija Popovića, koje su višestruko nagrađivane na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista "Ranko Marinković", počevši od prve objavljene 2010. godine, te je upozorila i na njegovu prvu zbirku poezije "Orfejeva sjenka", koja svakom posjetitelju neke buduće izložbe ovog autora može poslužiti kao idealan vodič kroz glavne umjetničke motive koji su oduvijek: smrt, eros, život, ljubav, ali i zlo.
Na pitanje voditeljice tribine Ivane Sabljak Dimitrije Popović govorio je i o svom poznanstvu s Danilom Kišem te se sjetio i posljednjeg susreta s njim nekoliko mjeseci prije Kiševe smrti 1989. godine. "Slikao" je riječima to ljetno poslijepodne kada mu je veliki pisac, već vrlo bolestan, došao u posjet u obiteljsku kuću u Cetinju te zamolio domaćine da na televiziji pogledaju reprizu njegova intervjua starog dvadesetak godina. I dok je Dimitrije govorio o tome kako se sjeća te slike u kojoj je izgledalo da se jedino bujna kosa na glavi književnika odupire bolesti te opisivao potez kojim je Kiš isključio televizor, pred očima publike doslovno je rasla slika o konačnosti svakog čovjeka.
