Sarajevski pobjednik "Tilva Roš", film koji prati stvarne živote mladih skejtera u srbijanskom Boru, bio je jedan od najiščekivanijih naslova na ovogodišnjem Zagreb film festivalu. Redatelj Nikola Ležaić i sam je iz tog depresivnog grada, čija se socijalna agonija izravno veže uz laganu propast rudnika bakra. Jednom je, vrativši se kući iz Beograda, upoznao skupinu klinaca koji se okupljaju oko starih industrijskih pogona snimajući vratolomne skečeve u stilu Jackassa. Susreli su se sasvim slučajno i zajedno stvorili velik festivalski hit.
Postao dio ekipe
– U Beogradu na režiju primaju petero ljudi godišnje. Šansa da tu upadne netko iz unutrašnjosti Srbije ravna je nuli. Zato mi ljudi iz Bora često daju svoje DVD-e, nadaju se da ću im biti karta prema akademiji. Tako sam od prijatelja slučajno dobio DVD na kojem moji junaci Stefan i Toda skaču iz automobila u pokretu i rade slične ludosti. Raznijela me gomila mladenačke energije kojom je prštio taj video. Odmah sam znao da o njima želim snimiti film – objašnjava Ležaić. Kaže, trebalo mu je oko godinu dana druženja da stekne uvid u njihove međusobne odnose i stvori dovoljno povjerenja da počnu snimati.
Pitam ga zašto se odlučio baš za igrani film jer "Tilva Roš" i tako pleše između dokumentarnog i igranog.
– Njihovi videi su već toliko snažni da ih ja kao dokumentarist ne bih mogao nadjačati. Pomislio sam – ako im dam osnovnu dramaturšku strukuru i pustim da improviziraju, dobit ćemo mnogo više – objašnjava.
Filter za publiku
U toj improvizaciji posebno se istaknula mučna scena u kojoj glavni junak Toda na tulumu verbalno maltretira pijanog vršnjaka.
– To se zaista dogodilo, ali prije. Vidio sam snimku gdje Toda maltretira malog Mekicu, to je bilo 15 minuta potpune torture. Rekao sam – to trebam u filmu. Svi su odmah pristali. Jako smo napili Mekicu i pustili Todu da ponovi što mu je radio. Kombinacija rakije, ružnih riječi i mentola koji smo mu puhali u oči da izgleda kao da plače valjda su u njemu nešto prelomilo, pa je kraj scene zapravo njegov pravi, neglumljeni Mekičin slom pred kamerama. Njemu je kasnije bilo u redu da to prikažemo, čak mu je bilo drago što je tako ispalo, ali dio publike uvijek izađe iz kina jer im bude previše, previše stvarno – kaže nam Ležaić.
To je etički malo rubno, upozoravamo.
– Ma nimalo! Jedini sukobi na snimanjima nastajali su upravo kad bih pokušavao fingirati neke stvari, poput scena gdje se probadaju iglama, ali oni su se naljutili jer nisu htjeli ispasti slabići koji to ne mogu sami napraviti – smije se redatelj.
Bijeg iz socijale
Pitamo ga kako su se dečki nosili s filmom nakon što je izašao. Možda su htjeli ispasti heroji, ali ispali su i pomalo gubitnici. Socijalna komponenta u filmu je vrlo snažna, njihove vratolomije prije svega su tragičan pokušaj bijega iz socijale.
– Stefan mi je prije premijere u Sarajevu stisnuo ruku i rekao: Da te pozdravim sad, kasnije možda neću htjeti. Na kraju mi je ipak prišao i čestitao. Oni znaju da od konteksta ne mogu pobjeći – zaključuje Ležaić.
