Bogdan Žižić (1934., Solin) završio je klasičnu gimnaziju u Splitu, a 1957. diplomirao pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je dramaturg u Zagreb filmu, od 1960. do 1964. te njegov direktor, od 1984. do 1990.
Od svog prvog dokumentarnog filma "Poplava" 1964. godine snimio je više od stotinu naslova, a najviše su ga zanimale kratke dokumentarne forme.
Kako se podsjeća, prva su mu dva cjelovečernja igrana filma, "Kuća" i "Ne naginji se van" ovjenčana Zlatnim Arenama, a njima se, kao i filmom "Daj što daš" (1979.) afirmirao kao vodeći predstavnik struje društvenokritičkoga filma sedamdesetih.
Istomu tematskom krugu pripada i njegov najuspjeliji film "Rani snijeg u Münchenu" (1984), dok je u "Cijena života" (1994) obradio ratnu tematiku.
Autor je dokumentarnog filma "Moj slučaj", posvećenog Vladi Gotovcu, dok je umjetnika Alfreda Pala pratio u filmovima "Jedna vukovarska priča" i "Goli otok". Posljedni dokumentarni film "Jasenovački memento" snimio je prije pet godina.
Dobitnik je najviših nagrada i priznanja: nagrade Vladimir Nazor za životno djelo te Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića za sveukupan doprinos hrvatskoj kinematografiji i kulturi. Godine 2017. filmski festival u Motovunu dodijelio mu je nagradu Pedeset godina za životno djelo.
Bio je članom ocjenjivačkih žirija brojnih međunarodnih filmskih festivala, a kao jedan od najplodnijih hrvatskih autora kratkometražnih igranih i dokumentarnih filmova (osobito s područja likovnih umjetnosti), nagrađivan je na nizu njih, od Oberhausena i Leipziga do Krakova i New Yorka.
Preminuo je u četvrtak, 29. travnja.
