Akademski glazbenik i bivši ravnatelj Zagrebačke filharmonije Miljenko Puljić krajem srpnja imenovan je za ravnatelja zagrebačke Komedije, glazbenog i dramskog kazališta koje je jedino u Hrvatskoj specijalizirano i za mjuzikl i operetu. Odluku o imenovanju jednoglasno je donijela nova Skupština grada Zagreba.
Iza Komedije su turbulentna vremena. Zgrada koja uopće nije Komedijina stradala je u potresu, zbog korone trpio je posebno glazbeni dio programa, a nakon odlaska Nike Pavlovića na čelu kazališta prečesto su bili vršitelji dužnosti. Zašto ste se ipak javili na natječaj za čelnog čovjeka kazališta koje očito ima puno problema?
Uspjeh je znati preživjeti teška vremena jer svi znamo preživjeti dobra vremena. Ne bih rekao da su samo iza Komedije “turbulentna vremena“. Svi smo se suočili sa izazovima koje nam je donijela pandemija, a kojoj je na poseban način bila izložena cijela kreativna industrija. Iako sam po prirodi optimist, polazim od pretpostavke da su i ispred nas izazovna vremena. Ali istodobno svaka kriza je i prilika za novi iskorak, za novu stranicu… A Komedija sa svojom dugogodišnjom tradicijom, snagom i referencama, unatoč svemu, ima potencijala za to. Paradigmu o čestim promjenama ravnatelja proteklih godina doživio sam kao proces kroz koji smo očito morali proći kako bismo ponešto naučili i izišli mudriji. Primjerice, Zagrebačka filharmonija iz koje sam došao u Komediju prošla je početkom 2000. kroz jedan takav period. Takvi periodi očito su neminovni, posebice nakon odlaska snažnih ravnatelja, koji su svojim djelovanjem obilježili jedno razdoblje. Ali sad je vrijeme da se okrenemo u budućnost, koliko god to zvučalo kao floskula. Uhvatimo je čvrsto za ruku i odlučimo gdje želimo ići. To jest izazov, ali i velika motivacija. Tim više ako imate mogućnost graditi budućnost s tolikim brojem talentiranih i kreativnih osoba. Zato ovaj izbor doživljavam i kao priznanje za dosadašnji rad. Kazalište Komedija sa 192 zaposlenika, baletnim ansamblom, orkestrom, zborom i četrdeset i tri glumca te glumca pjevača ne vidim samo kao najzagrebačkije kazalište i kazalište s Kaptola već ga vidim kao nacionalno glazbeno kazalište koje ima itekako svoje mjesto i publiku i izvan granica Hrvatske. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok su kazalište vodili Richard Simonelli i Vlado Štefančić, prvi put sam kročio u Komediju kad se pripremala izvedba mjuzikla “Applause”, koji je na scenu postavio redatelj Gene Foot. S tim nezaboravljenim osjećajem zadovoljstva i uspjeha i danas gledam na budućnost i mogućnosti ovog najvećeg, ujedno i jedinog glazbenog gradskog kazališta.
Godinama se priča o novoj zgradi Komedije. Dok ste vodili Zagrebačku filharmoniju, imali ste konkretnu ideju za zgradu filharmonije. Je li ta ideja moguće rješenje Komedijina problema?
Mislim da javnost treba podsjetiti da je temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine i Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima, Grad Zagreb 2005. dao suglasnost za vraćanje oduzete nekretnine prvotnom vlasniku – franjevačkom samostanu. Crkva je prema Komediji bila korektna i puna razumijevanja te nije nas deložirala iako ima zakonsko uporište za to. Svjesni smo da je od te odluke prošlo previše vremena i da ne možemo više odgađati traženje kvalitetnih i trajnih rješenja, a jedno od njih je i ovo koje spominjete. Prostor u kojem smo trenutačno ne odgovara više našim produkcijskim potrebama. Podsjetio bih da je kazalište Komedija još 1975. predstavilo hrvatskoj javnosti u Lisinskom prvu hrvatsku rock-operu Gubec-beg koju je pogledalo više od 450.000 posjetitelja. Godine 1982. na sceni dvorane Lisinski također prikazuje pop-operu Jadnici, a nakon toga i 2000. Jesus Christ Superstar. Koncertna dvorana nije kazališna, no iz ovog se zaključuje da je za muzičko scenske produkcije dvorana Komedije još prije pola stoljeća postala neadekvatna. Razvojem društva i tehnologije, mogućnostima komunikacije i putovanja naša publika, posebno nove generacije, educirana je i upoznata sa svjetskim produkcijama, čime su podignuti standardi prema nama i očekivanja od nas. Također događa se i turistički razvoj Zagreba, što otvara velike mogućnosti i opravdava ulaganje u novu dvoranu. Zgrada s dvoranom u kojoj se nalazimo, tzv. Franjevačka dvorana, izgrađena je 1936. uz samostan za potrebe pastoralnoga rada. Zagrebačko dramsko kazalište preuzelo je zgradu temeljem odluke tadašnje vlade, a interesantno je da je po podacima dvorana tada imala 600 sjedećih mjesta, a danas 432. Grad Zagreb kao vlasnik i osnivač u proteklom periodu nastojao je riješiti dotrajalu infrastrukturu. Potres je već dotrajale prostore uprave i dijela tehnike učinio neupotrebljivim. I sanacija krova kazališta i nasjeda sjeveroistočnog pročelja zgrade nakon potresa spadaju u prioritete, kao i obnova sustava grijanja i svakako potreba ugradnje sustava hlađenja. U ovom kratkom periodu uspjeli smo stručno i kvalitetno pripremiti dokumentaciju te su odobrena sredstva EU iz Fonda solidarnost kroz Ministarstvo kulture za rekonstrukciju i obnovu ranije navedenog u visini od 4,8 milijuna kuna. Pojedinačno restrukturiranje i poboljšanja pojedinih dijelova kazališta čine situaciju donekle održivom, no pravi je iskorak gradnja nove dvorane za kvalitetne i tehnički suvremene produkcije. Kaptol kao prepoznatljiva adresa svakako treba i dalje imati kazališnu svrhu s predstavama primjerenim tom prostoru i veličini gledališta. Sa sjedištem Franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda kroz cijeli ovaj period kazalište ima dobru suradnju i zasigurno će biti tako i dalje. Franjevačka crkva teško je stradala u potresu i u dogovoru s osnivačem, a zbog potrebe za pastoralnim djelovanjem u kazalištu se nedjeljom održavaju misna slavlja.
Kako uopće osmišljavati repertoar javnog kazališta u ovim neizvjesnim koronskim vremenima?
Pandemija i postpandemijsko vrijeme donose nove izazove u osmišljavanju programa i repertoara, koji se moraju prilagoditi formom i veličinom. Korištenjem umjetničkih resursa svih pojedinaca i ansambala, korištenjem prostora koje imamo na raspolaganju uz dodatno osmišljavanje repertoara manjih formi dovest će do lakše prilagodbe i odgovora izazovima. Time planiramo otvoriti mogućnost ravnomjerne zastupljenosti solista i svih ansambala, želimo dati pažnju svakom pojedincu i učiniti kazalište kvalitetnijim i konkurentnijim.
Nekada je Komedija bila prava tvornica zagrebačke i hrvatske produkcije domaćih mjuzikala koji su imali europsku kvalitetu. Kako obnoviti domaći mjuzikl?
U javnosti je znano da je 1960. Kazalište Komedija postavilo na svoju scenu mjuzikl “Poljubi me, Kato” (Cole Porter, Bella & Samuel Spewack), no manje da je poznato kako je za tu priliku s Broadwaya došao plesač i koreograf Ray Harrison koji je tim djelom u Komediji postavio novi programski pravac kazališta. Zapravo tim mjuziklom započinje Komedijino kazališno razdoblje koje će zahvaljujući hrabrosti i upornosti Vlade Štefančića donijeti prepoznatljivost i ogromnu popularnost. Kako je sam Vlado izjavio: “Vjerna publika operetne Komedije ostala je razočarana repertoarnim promjenama, no zato je unatoč protivljenju tog dijela javnosti neoperetna publika otkrila da u Zagrebu postoji Kazalište Komedija.” No ono što je također bitno to razdoblje je potaknulo domaće autore i skladatelje da počnu skladati. Ne vidim problem u obnovi, već u kvaliteti. Zasigurno ćemo dati priliku i poticaj domaćem mjuziklu. Uostalom, to smo najavili i u programu i to je naša obveza. Kazalište je još nedavno premijerno izvelo domaći mjuzikl “Byron“, nakon fantastičnog uspjeha mjuzikla “Mamma mia”, imali smo pravu “poplavu“ izvedbi domaćih naslova kao što su “Za stara dobra vremena“, “Naša bila štorija“, “Pacijenti“. Stoga se ne slažem da nije bilo domaćih mjuzikala, bilo ih je, i ne samo u Zagrebu, što smatram da je dobro.
Iako Komedija ima i vlastiti orkestar, zbor i plesački ansambl te soliste, proteklih godina zapostavljen je specifični i zahtjevni žanr operete. Hoćete li ga vratiti na mjesto koje mu pripada?
Svakako ćemo to nastojati. I mislim da Zagreb, a i Hrvatska imaju umjetnički potencijal za kvalitetnu operetu. U tom smo smislu prije par dana nakon dugog perioda u angažman primili i jednog mladog tenora. Kad je prije više od 70 godina kazalište formirano, opereta je imala monopol u zabavnom i šaljivom, ali vrlo zahtjevnom umjetničkom pristupu. Kazalište Komedija redovno je postavljala i stalno imala na repertoaru operetno djelo, a u sljedećem periodu uz najpoznatije operete planiramo postaviti operete domaćih skladatelja Ivana pl. Zajca i Srećka Albinija. Zbog COVID-a nismo uspjeli prošle godine gostovati na prestižnom Ljubljana festivalu s “Groficom Maricom” koju smo postavili u tom periodu. Godinu ranije, 2019., izveli smo u Ljubljani četiri puta “Kneginju čardaša” u suradnji s Operom Slovenskog narodnog gledališča i na osnovi odličnog dojma koji smo ostavili bili smo pozvani da gostujemo s operetom “Grofica Marica” što ipak govori o kvaliteti postavljenih predstava.
Komedija ima i kvalitetan dramski ansambl. Kako ga ravnopravno uposliti jer je najgore za glumce kada se ne mogu dokazivati na sceni?
To su pitanja koja su godinama prisutna u svim našim kazalištima i na njih nije jednostavno odgovoriti. Zasigurno je uvijek bilo i bit će glumaca nezadovoljnih svojim statusom. To je u prirodi svakog umjetnika. Slažem se da postoje situacije, pa i u našem kazalištu, kada se dulji period umjetnici nisu angažirali, što je neprimjereno i neodgovorno s obje strane. Kazalište je nastojalo taj segment riješiti u proteklom periodu produciravši i u Kontesi par predstava. U svakom slučaju kroz aktivan odnos s autorskom ekipom sudjelovat ćemo u izboru glumaca. Također, nastojat ćemo tijekom vremena kvalitetnijom organizacijom u pripremi predstava otvoriti mogućnosti i naći prostora za ravnopravnije učešće svih glumaca. U Komediji sam kroz ovo vrijeme upoznao nevjerojatan broj proaktivnih i kreativnih osoba što ćemo iskoristiti kroz podržavanje njihovih autorskih projekata. To može biti i djelomičan odgovor na vaše pitanje a zasigurno će biti izazov i za cjelokupno umjetničko osoblje. Tu praksu sam uveo i u ZF gdje smo u roku od par godina profilirali ansamble kao što su Kvartet tuba, Aqustic projekt, Revijski orkestar i sl., što je uzdiglo pojedinačnu umjetničku kvalitetu, a samim tim i cjelokupnog ansambla. Ne vidim razloga da na takvim pozitivnim primjerima te dobrim iskustvima i iz drugih kazališta tu praksu ne uvedemo i u kazalište Komedija. Jedan od mogućih ponuđenih odgovora koji želi riješiti taj problem u kazalištima bi mogao biti novi prijedlog zakona o kazalištima. No zakoni iz mog dugogodišnjeg iskustva sami po sebi uvijek donose veći stupanj restriktivnosti. Komedija je u proteklom periodu zbog COVID-a imala veći problem s nemogućnošću izvedbi glazbeno-scenskih djela nego dramskih, što predstavlja izazov za očuvanje kvalitete tih ansambala.
Što će biti s Komedijinom drugom scenom, klubom Kontesa u koji su proteklih godina ulagana veća financijska sredstva? Treba li Komediji takva scena i može li ona biti mjesto gdje će se dokazivati mladi umjetnici?
Jedan od bitnih ciljeva je Kontesu staviti u funkciju Komedijinih ansambala i promijeniti dosadašnji odnos i percepciju zaposlenika kazališta prema tom prostoru kao nekom stranom tijelu u kući. Prostor mora biti namijenjen i poticajan za sve kvalitetne autorske projekte samih umjetnika iz svih ansambala. Potencijal kluba do sada nije sasvim realiziran i nije kao takav zaživio, djelomično zbog načina i odnosa osnivača i upravljanja samim prostorom. Sukladno zaključcima Grada ovaj prostor omogućuje kontinuiranu suradnju s projektima nezavisne scene i može i mora biti vrlo učinkovito korišten za dokazivanje mladih umjetnika. Jazz&Cabaret club Kontesu možemo promišljati kao spoj dva prostora koja su u povijesti obilježila Zagreb kulturnim i društvenim sadržajem, a to su Ritz cabaret i BP jazz club. S ovom scenom sam centar grada mora biti nadahnut umjetničkim i glazbenim ikonama Zagreba, glazbene i kabaretske prošlosti, lokalne i svjetske povijesti, vrijednostima i načinom života, koji su Zagreb desetljećima krasile. Postojanje jazz-kluba je pitanje prestiža za svaki grad koji želi biti na glazbenoj, ali i turističkoj karti svijeta. Iako se jazz ustoličio u metropoli kao temeljni dio glazbene ponude za naše građane, nakon gašenja BP Cluba Zagreb je ostao bez kvalitetnog i prihvatljivog prostora. Kabaret je forma koja je programski logičan i prirodan spoj s Komedijom, a ovaj klub kao i prostor Gradske kavane je po riječima Nike Pavlovića već godinama promišljan u tu svrhu.
Imate li ideju kako Komedija može uvećati vlastite prihode kako ne bi ovisila samo o budžetu?
U ovom kratkom periodu, analizirajući poslovanje, dolazim do zaključka da 80% prihoda čine proračunska sredstva i u pravilu su pokriveni izdaci za zaposlene te dio materijalnih i programskih troškova, što osigurava određenu sigurnost u periodu krize gdje su vlastiti prihodi na razini 30% vlastitih prihoda iz prethodnog razdoblja. Unatoč činjenici da vlastiti prihodi kazališta su činili prije COVID-a 20% ukupnih prihoda, oni su od izrazitog značaja za kvalitetu programa. U periodu kada je moguć normalan rad oni bi bili dostatni za konsolidaciju financijskog položaja uz nužno povećanje vlastitog prihoda. To zahtijeva kvalitetniju organizaciju poslovanja, kvalitetniju produkciju kao i nužne pomake i ulaganja u promidžbu i marketing. U tom dijelu unutarnjim ustrojem i budućim ulaganjima ćemo promijeniti i modernizirati komunikaciju s poslovnim partnerima i publikom. No pogledom u budućnost u idućih deset i više godina, gdje već sada moderne glazbeno-scenske produkcije zahtijevaju sve više financijskih ulaganja, dvorana sa 430 mjesta i scenskom konstrukcijom iz prve polovine prošlog stoljeća velika je prepreka za kvalitetne financijske i umjetničke pomake kakve svi želimo.
U planu premijera za sljedeće godine spomenuli ste i popularne “Mačke”, ali i djelo na kojem radi Jasenko Houra. Imate li još ovakvih mamaca za publiku?
Prijedlog programa koji planiramo predstaviti dolazećem razdoblju radio sam u suradnji sa stručnim suradnicima kako iz kazališta tako i izvan njega. Za mjuzikl “Mačke” odlučio sam se nakon razgovora s kolegama o svakom pojedinačnom umjetniku u ansamblu i njihovim mogućnostima. Tu preporuku i ideju da postavimo upravo taj mjuzikl dali su mi Dinko Appelt i Igor Barberić u koje imam potpuno povjerenje uzimajući u obzir njihov dosadašnji uspješan rad. Ideja o suradnji s Jasenkom došla je iz same činjenice promišljanja o promjenama i razvoju koji je Zagreb prošao i koji je obilježio mnoge generacije. Prljavo kazalište i njihove pjesme ujedno su bile odraz hrabrosti tog trenutka, pretkazanje budućnosti i sukus života zadnjih 40 godina Zagreba i Hrvatske koji svi živimo. Ima i jedan društveni i socijalni element koji jako poštujem, a to je da je i Jasenko kao i svi ti dečki ostali skromni, što je dio onoga što smatram da treba i što želimo pokazati. Uvjeren sam da će oni uz autorsku ekipu koja će raditi na tekstu i glazbi donijeti spektakularno glazbeno-scensko djelo posvećeno zagrebačkom identitetu. Radni naslov je “Dubrava blues“. Što se ostalih planiranih djela tiče, svako od njih će biti mamac na svoj način za publiku, no ona će biti i u funkciji obnove ansambla. Već smo u tom pravcu obavili razgovore s profesorima na ADU i MA i predložili suradnju u postavljanju dramskih i glazbeno scenskih djela. Na ovaj način ćemo dati priliku mladim umjetnicima da usavrše, a i možda u budućnosti i realiziraju svoje talente i rad u našem kazalištu.
Legendarni skladatelj Alfi Kabiljo obilježio je najveće Komedijine uspjehe. Ima li za njega mjesta u repertoaru Komedije?
Prvi domaći mjuzikl potaknut popularnošću inozemnih mjuzikla i kvalitetom ansambla Komedije premijerno je prikazan 1969. godine. To je bio upravo mjuzikl Alfija Kabilja na tekst Milana Grgića “Velika trka”. “Velika trka” je bila najava velikih uspjeha prvenstveno “Jalta, Jalta”, koja je možda najuspjeliji i najpopularniji hrvatski mjuzikl svih vremena. Stoga je Alfi Kabiljo nedvojbeno autor koji je ostavio ogroman trag, ne samo u kazalištu Komedija, već u glazbenom životu Hrvatske, bivše države, a i šire te ima posebno počasno mjesto kod nas. Osobno posebno cijenim njegovo glazbeno stvaralaštvo i stoga kazalište Komedija planira i priprema poseban program vezan uz rad maestra Kabilja.
Vi ste i glazbenik. Je li vam žao što ste zapostavili violinističku karijeru zbog karijere menadžera u kulturi?
I dalje se aktivno bavim glazbom, zadnjih godina više kao pedagog što je inspirativno te zahtijeva daljnje usavršavanja znanja kao i novih načina i vještina sviranja. Komuniciram, prisustvujem seminarima kolega glazbenika te s njima i sukladno svojim mogućnostima i vremenu nastupam. Kako uz baroknu posebno volim i jazz-glazbu koja je posebno kreativna, veseli me da imam mogućnost pratiti i educirati se uz američkog violinista, pedagoga i skladatelja Christiana Howesa, koji je i izvanredni profesor na Berkeley College of Music. Što se tiče menadžerske karijere u kreativnoj i kulturnoj industriji, bilo je velikih izazova koji su i odredili moju karijeru od samog početka kao i u određenom trenutku studij marketinga na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao što vas umjetničko djelo može nadahnuti za izvođenje, takvo nadahnuće donose i izazovi projekata, umjetnici koji ga donose i reakcije javnosti. Povratak Ive Pogorelića na zagrebački koncertni podij, otvaranje sezone ZF 2013. s Lorinom Mazelom i Bečkom filharmonijom, projekt Simfonije tisuća s 1156 izvođača na sceni, postavljanja predstave “Posjet stare dame” DLJI u napuštenoj tvornici glinice u Mostaru, projekt tri regionalne filharmonije “Točka – Tačka – Pika“, daju povoda jednoj staroj paroli: “I nemoguće činimo mogućim, samo nam za to treba nešto malo više vremena!“
Proteklih godina dosta se bavite i opusom Ive Andrića koji je jedno vrijeme bio i stanovnik Zagreba. Koliko je Andrić danas prisutan u kulturnom životu Zagreba?
Koliko su općenito hrvatski pjesnici i književnici poput Šimića, Kranjčevića, Mak Dizdara uz Andrića prisutni u ne samo u kulturnom već u društvenom životu svakog od nas? Andrić je prisutan u razgovorima. Volimo reći da ga čitamo ili ga rado citiramo. Međutim, kao mladom književniku zagrebačko okruženje mu je teško palo, pa se nakon zbirke “Ex Ponto“ osjetio prognan iz života Zagreba i Hrvatske. Nije se još vratio da bi istinski bio prisutan u kulturnom i društvenom životu Zagreba, koji s pravom, ili ne, nije baš hvalio. Zahvaljujući činjenici što je jedini književni nobelovac s naših prostora i rođenjem Hrvat, prisutan je u obrazovnom sustavu i stručnoj javnosti. Zato smatram da je pojava knjige Michaela Martensa “Vatra u vatri“ itekako dobrodošla da se najzad otklone ideologije i mitovi koje su se Andriću kroz život i nakon njegove smrti nametali. Svakako je tu veliku ulogu odigrao i Večernji list promovirajući Andrića i kao hrvatskog velikana, ne oduzimajući pravo da istodobno bude i srbijanski, i bosanskohercegovački, odnosno jugoslavenski. Napredak Zagreb organizirao je u proteklom periodu s članovima uprave društva otkup vrlo vrijednih pisama i fotografija Ive Andrića koja će ostati kao kulturna baština u Zagrebu. Nekoliko godina ranije u prostorima Napretka u Zagrebu prof. Franjo Marić i književnica Julijana Matanović osmislili su i napravili vrijedan “Kutak Ive Andrića“. I u BiH se mimo službenih institucija događaju dobre stvari. Naime, poslovna žena iz Austrije Snježana Kopruner, inače rođena u Zadru, nakon investicije i kupnje tvornice strojeva u Travniku te obnove proizvodnje (a jedan od njezinih proizvoda vozi i nogometaš Ronaldo), uložila je financijska sredstva u obnovu muzeja Ive Andrića. Gospođa Snježana mi je u razgovoru doslovce rekla: “Meni je bila velika čast da sam dobila mogućnost i priliku obnoviti kuću i muzej Ive Andrića. Dio prihoda tvornica će svake godine izdvajati za održavanje i programe koji će se održavati u muzeju.“ Inače, u obnovu muzeja uložila je 400.000 eura. Nakon ovoga možemo s ironijom postaviti paradigmu koju Andrić često postavlja u svojim knjigama da je Bosna zasigurno promijenila osobu koja je u nju došla, hoće li ona Bosnu…
Već ste neko vrijeme na čelu Komedije. Jeste li imali kontakte s novom gradskom vlasti i što od njih očekujete kao novi prvi čovjek jednog od najvažnijih kazališta u gradu?
Komedija je najveće gradsko kazalište i za mene najvažnije kazalište u Zagrebu. Povjerenje koje sam dobio jednoglasno od kolega i Kazališnog vijeća te na svim razinama vlasti, na čemu se i ovim putem zahvaljujem, zahtijeva od mene ozbiljan i konstruktivan pristup, a ne samo protokolarne susrete. Kao što ja trebam određeno vrijeme za pripremu mandata, pretpostavljam da i nova uprava i vlast u Gradu također trebaju kvalitetan period da se upoznaju sa svim segmentima u djelovanju grada i njegovih institucija, riješi situacije koje su u ovom trenutku bitne za život grada i njegovo kvalitetno funkcioniranje... Sukladno tome, nakon ljeta, očekujem konstruktivan sastanak.
Puljić je kao ravnatelj Zagrebačke filharmonije izvlačio novac preko off shore računa uz pomoć Borisa Košute, kojeg se spominjalo kao suradnika crnogorske mafije. Bandić je Puljića nogirao jer nije dijelio lovu s njim. Ostavio je filharmoniju u dugovima…