Raskošnom monografijom "Zlatarstvo u Zagrebu 1450. – 1550./Liturgijski predmeti i nakit" Školska knjiga otvorila je svoju novu biblioteku Tezoro. U Leksikonu Marina Držića stoji da je to riječ koja se prevodi kao: riznica, blago, dukati... I doista, knjiga je istinsko blago, raskošno ilustrirano izdanje iza kojeg se krije znanstveni rad. Autorica je Arijana Koprčina, dobro poznata stručnjakinja iz Muzeja za umjetnost i obrt (koji je i suizdavač knjige), kustosica i voditeljica Zbirke metala.
Kako ste se uopće našli na području zlatarstva i to u tako dalekoj prošlosti hrvatske metropole?
Ova knjiga proizašla je iz dugogodišnjeg rada i istraživanja povijesti oblikovanja metala i metalnih predmeta. Kao voditeljica Zbirke metala kontinuirano se od 1997. bavim temama iz područja povijesti primijenjene umjetnosti, specifično metalnih predmeta, a koja obuhvaćaju istraživanje stila i stilskih mijena te oscilaciju mode i ukusa u oblikovanju profanih i sakralnih predmeta. Nije riječ samo o srebrnim i zlatnim predmetima nego i o posrebrenim, kositrenim te onima od mjedi, bakra i željeza. Također, tijekom priprema izložbi o razdoblju bidermajera, historicizma i secesije te u člancima o art décou bavila sam se poviješću oblikovanja predmeta za opremu stola poput pribora za jelo, uporabnim posuđem od srebra, pladnjevima, svijećnjacima i drugim te nakitom. Taj rad bio je podloga za istraživanje liturgijskog srebrnog posuđa, pa i za ovo istraživanje.
No odakle potiče vaše zanimanje za istraživanje zlatarske baštine koja je u prvom redu vezana uz sakralnu umjetnost u Hrvatskoj 15. i 16. stoljeća?
Priprema izložbi iz novijih razdoblja vodila me u smjeru intenzivnijeg arhivskog istraživanja, a to je otvorilo detaljniji uvid u poznavanje pojedinih obrta, u ovom slučaju zlatarstva, ali i u povijest zagrebačke sredine. Taj rad bio je podloga interesu za zlatarstvo ranijih razdoblja, koje u našim muzejskim fundusima nije često sačuvano iako se u Muzeju za umjetnost i obrt čuvaju pojedini posebno važni primjerci ranih liturgijskih predmeta. Međutim, sakralno zlatarstvo ranih razdoblja sačuvano je u crkvenom posjedu, jer riznice su mjesta čuvanja i stoljetnog prikupljanja. Također, moj interes za ranija povijesna razdoblja poklopio se s namjerom ravnatelja MUO-a Miroslava Gašparovića da se organizira izložba u suradnji s riznicom zagrebačke katedrale. Tako je počelo istraživanje koje je rezultiralo ovom knjigom.
Koliko je vremena bilo potrebno da se napravi ovo jedinstveno znanstveno istraživanje, prikupe podaci koji se ne tiču samo predstavljenih umjetnina, nego i naručitelja, mecena koje su ove predmete velike vrijednosti darovale hrvatskim crkvama?
Istraživanje te priprema rukopisa i potom sama finalizacija knjige trajali su šest godina. Naravno, uz svakodnevan, muzejski posao. Započela sam 2016. godine, no upoznavanje liturgijskih predmeta i crkvene građe započelo je još prvih godina mog rada u Muzeju, jer od tada surađujem s rizničarkom, sestrom Linom Plukavec. Tijekom svih tih godina postupno sam upoznavala rizničke predmete, ne razmišljajući o tome kako ću se time jednom intenzivno baviti. Tijekom prvih godina u Muzeju izuzetno mi je pomogao dr. sc. Ivo Lentić, stručnjak za liturgijski metal, koji me uputio u osnove poznavanja metala i crkvenog posuđa. Međutim, u istraživanjima za ovu knjigu usko sam surađivala s mr. sc. Ladislavom Dobricom, arhivistom i latinistom, te dipl. ing. geol. Marinom Šoufekom, gemologom. Željela sam provesti sveobuhvatno istraživanje svakog predmeta, stoga je potrebne transkripcije i prijevode s latinskog napravio Ladislav Dobrica, a determinaciju dragog kamenja napravio je Marin Šoufek. Heraldičku determinaciju napravila je Matea Brstilo Rešetar. Naposljetku su rukopis recenzirale prof. dr. sc. Diana Vukičević-Samaržija, povjesničarka umjetnosti, i dr. sc. Marija Karbić, povjesničarka.
Znamo li uopće koliko se sličnih predmeta koji potječu iz Hrvatske, dakle koji su radovi naših zlatara, nalazi u nekim inozemnim muzejima ili crkvama?
Koliko mi je poznato, malo je toga sačuvanog izvan Hrvatske, a što se može povezati s hrvatskim naručiteljima ili produkcijom. Stoga se nadam se da će ova knjiga pomoći u prepoznavanju analogija u oblikovanju zlatarskih radova iz ovog razdoblja. Naime, jako je teško s većom sigurnošću povezati predmete nastale tijekom 15. i 16. stoljeća s pretpostavljenim mjestom nastanka. Povezuju se na temelju analogija u oblikovanju i arhivskih podataka, ako ih ima. Upravo taj problem nepostojanja čvrstog ili barem čvršćeg dokaza koji povezuje neke predmete s određenim prostorom i meni je bio prepreka u donošenju sigurnih zaključaka.
Koliko je zlatnih i srebrnih predmeta tj. posuđa i nakita, iz tog vremena uopće sačuvano, a koliko je nestalo tijekom burne povijesti naših prostora, ali i svakodnevnog obiteljskog života?
Sačuvan je sigurno tek manji dio nekadašnjeg privatnog bogatstva. Na sreću, crkvena građa je sačuvana u većem broju, barem koliko proizlazi iz danas sačuvane građe u riznici zagrebačke katedrale i pojedinačnih predmeta sačuvanih u pojedinim crkvama nekadašnje Zagrebačke biskupije, npr. u crkvi sv. Marka i sv. Ivana na Novoj Vesi, u župnoj crkvi u Čazmi, u crkvi Uznesenja Marijina u Glogovnici i sv. Ani u Križevcima, ali i u Požegi te u Đakovu. Odabir zlatarskih predmeta u knjizi obuhvatio je gotovo svu poznatu sačuvanu građu, izuzevši arheološke nalaze. Profana uporabna luksuzna srebrnina poput one zabilježene u popisu imovine Franje Berislavića Grabarskog oduzete s dvora Bijela Stijena u Slavoniji izgleda da nije sačuvana ili objavljena, a nakit je sačuvan i poznat tek u malom broju, iako popisi plemićkih inventara iz tog razdoblja odaju luksuzan način kićenja i odijevanja.
Je li vas neki od ovih predmeta posebno zadivio svojom uzbudljivom poviješću?
Teško je od odabranih srebrnih i zlatnih predmeta izdvojiti najistaknutije, no upozorila bih na nekoliko posebno važnih cjelina. Prije svega na biskupske ostavštine biskupa Osvalda Thuza, Luke Baratina i Šimuna Erdődyja, koje obuhvaćaju i stilski najkvalitetnije zlatarske izvedbe. Treba upozoriti na to da je tijekom ovog razdoblja Zagrebačka biskupija bila na svom vrhuncu te da su tada zagrebački biskupi i visoki kler bili su iznimno utjecajni na dvoru u Budimu. Tako je Ivan Vitez od Sredne (kraj Križevaca), ostrogonski nadbiskup i najvažniji humanist tog doba, bio tutor i odgajatelj budućeg kralja Marijaša Korvina. Biskup Osvald okrunio je ugarsko-hrvatskog kralja Vladislava II. Jagelovića 1490. i postao njegov rizničar, a nakon njega rizničar je bio i njegov nasljednik, biskup Luka Baratin. Ivaniš Korvin pripada najužem dvorskom krugu, ističu se njegovi darovi poput reprezentativne kasnogotičke pokaznice darovane samostanu u Lepoglavi i kalež za crkvu u Bednji. Građa iz biskupskih ostavština i povezana s najistaknutijim naručiteljima najznačajnija je u svom vremenu, u zlatarskom i stilskom smislu. Pritom je ostavština Luke Baratina najzanimljivija svojom stilskom slojevitošću, od kasnogotičkog srebrnog pozlaćenog pastorala do renesansnog kotlića sa škropilom, pri čemu su na kotliću gravirani evanđelisti prema predlošcima Martina Schongauera.
Kako je izgledalo snimanje svih ovih dragocjenosti jer monografija je izuzetno raskošno ilustrirana? Jesu li svi ti predmeti u tako idealnom stanju ili su restaurirani za ova snimanja?
Gotovo sva građa fotografirana je za potrebe ove knjige i fotografijama su prezentirani najvažniji elementi građe analizirane tekstom. Fotografirali su Srećko Budek i manjim dijelom Vedran Benović. Pojedine fotografije ustupili su Goran Vranić i Zvonimir Atletić, a korištene su i službene fotografije pojedinih institucija. Velik dio predmeta je i restauriran, onaj dio koji je u prvoj fazi bio predviđen za izložbu restauriran je u restauratorskim radionicama Muzeja za umjetnost i obrt pod vodstvom Maje Velicogna-Novoselac.
Danas veliku većinu predmeta kojim se bavite u ovoj knjizi i ne možemo vidjeti zbog posljedica razornog zagrebačkog potresa. Kojim sve smjerovima mogu krenuti buduća znanstvena istraživanja na temelju svih podataka koje ste prikupili za ovu knjigu?
Nažalost, potres je većinu muzejskih i crkvenih prostora znatno oštetio, ali istraživanja mogu ići dalje, povijesno-umjetnička, povijesna, arhivska i druga kojima ovi predmeti otvaraju nove spoznaje. Možda će objavljena građa potaknuti prepoznavanje sličnih predmeta koji se još čuvaju u pojedinim crkvama, upozoriti na njihovo značenje.
Može li ovo djelo biti svojevrsni uvod u veliku i reprezentativnu izložbu riznice zagrebačke katedrale?
Čini mi se da je ova knjiga pravi uvod u takvu izložbu. Također, nadam se da će ovaj rad obnoviti ideju o stvaranju stalnog postava riznice zagrebačke katedrale u nekom novom ili obnovljenom prostoru jer zagrebačka riznica sinonim je za najvredniju crkvenu građu kontinentalne Hrvatske. Riznica je nezaobilazna u povijesnom i umjetničkom segmentu, sinonim je nacionalne baštine. Stoga važnost izložbi te građe i potrebu formiranja stalnog postava ne treba isticati.
