Jedna gospođa od osamdesetak godina otvara svoj profil na Instagramu. Dok se bori s tehnikalijama i pronalaženjem prikladnog imena, sjeti se kako ju je jedan od liječnika u bolnici u kojoj je radila, a cijeli radni vijek je provela kao medicinska sestra na odjelima s najtežim bolesnicima, zvao Sreća najveća. To spoji u jednu riječ, a zatim joj doda i broj 69, godinu rođenja svoje kćeri. I čudom se čudi kada joj počinje stizati bezbroj privatnih poruka s, najblaže rečeno, skandaloznim i eksplicitnim fotografijama?!
Upravo takav humor caruje u djelima Richarda Osmana, jer njegovi su junaci stanari staračkog doma, članovi Kluba istražitelja ubojstva četvrtkom. U drugom romanu iz tog ciklusa “Čovjek koji je dvaput umro” (Egmont, urednica Ivana Mirošević, prijevod Ira Martinović, 129 kuna) autor nastavlja svoju priču o junacima koje čitatelji jednostavno obožavaju, a treba vjerovati da će oduševljenje uskoro dijeliti i ljubitelji dobrih filmova i TV serija, jer ova je priča jednostavno neodoljiva i pisana upravo za ekranizaciju.
No nikoga ne bi trebala zavarati dob junaka o kojima Osman piše, kao ni činjenica da se istragom ubojstva bave kako bi ‘potrošili’ vrijeme koje provode u staračkom domu. Ovaj roman, baš kao i njegov prethodnik, spada u žanr punokrvnih krimića, onih s obiljem leševa, zagonetki, potraga koje kreću krivim putovima, navođenjem čitatelja na krive tragove... Sve zakonitosti žanra ovdje su u potpunosti ispoštovane te je roman uzbudljivo štivo za ljubitelje kriminalističkih romana. No ono što ga čini istinski neodoljivim jest autorova sposobnost da kroz tu priču i taj žanr provuče detalje iz svakodnevice starijih ljudi, njihove probleme, brige, bolesti, strahove... a sve to upakirano u tipičan britanski humor, sličan onome koji nas oduševljava u najpopularnijim TV serijama koje stižu iz te zemlje. Preporuka stoga glasi: svakako čitati, ali i zapaliti svijeću na Kamenitim vratima za takvu starost i takve prijatelje.
