Iako njihova imena nisu dio hrvatske povijesti umjetnosti, barem ne one poznate koja se uči u obrazovnim ustanovama, članice Kluba likovnih umjetnica, čija su djela oštro kritizirana mizoginim komentarima, itekako su značajne i zanimljive. Upravo je to razlog postavljanja izložbe “Jedna za sve – Sve za jednu/Klub likovnih umjetnica 1927. – 1940.” koja je u Klovićevim dvorima otvorena u četvrtak, 5. rujna, te se održava do nedjelje, 3. studenoga, a čija je dizajnerica Sanja Bachrach Krištofić. Kustosica Dunja Nekić, čija je tema doktorske disertacije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upravo Klub likovnih umjetnica, i dr. sc. Darija Alujević, stručna savjetnica u Arhivu za likovne umjetnosti Kabineta za arhitekturu i urbanizam HAZU, rekle su nam nešto više o djelovanju Kluba likovnih umjetnica te o novootvorenoj izložbi.
Žustro osuđivane, ali primijećene, jer početkom dvadesetog stoljeća žene “nisu bile sposobne za proizvodnju kreativne umjetnosti”, a kamoli dovoljno dobre da se probiju na tržište umjetnosti, hrvatske su umjetnice 1927. osnovale prvo žensko udruženje na ovim prostorima – Klub likovnih umjetnica, koji je službeno prestao postojati 1947., kada su se sve članice pridružile Udruženju likovnih umjetnika Hrvatske. Pedesetak žena, na čelu s predsjednicom Linom Crnčić Virant i tajnicom Nastom Rojc, okupilo se u doba dominacije patrijarhata te brojnih ograničenja za žene, a samom činjenicom da su posjedovale člansku iskaznicu Kluba, te su umjetnice iskakale iz okvira tadašnje ideje žene.
– Međuratno razdoblje potrebno je promatrati u širem kontekstu – političko-pravni položaj žena, društvene (konzervativne) konvencije te općenito mogućnost izlaska na likovnu scenu i tržište bili su obilježeni razdobljem Velike gospodarske krize. Kolektivizam umjetnika tada je bio redovita pojava jer su zajednički lakše nalazili put na likovno tržište, a javnosti su, vjerujem, poznati primjeri Grupa Trojice, Udruženje Djelo ili pak Grupa Zemlja, dok se Klub likovnih umjetnica ne spominje iako su djelovale u istome razdoblju – objašnjava kustosica Dunja Nekić te dodaje:
– Druga značajka tog razdoblja su pak slikari – kritičari, od kojih su najrječitiji po pitanju udruženog istupa umjetnica bili Ljubo Babić i Jerolim Miše. Taj očit sukob interesa, u kojemu umjetnik sudi umjetniku i pritom mu omogućuje ili negira izlazak na scenu, bio je u njihovim kritikama prikriven tumačenjima mizoginih filozofa i sociologa, koje su spremno citirali kako bi definirali polje djelovanja umjetnica u temama i žanrovima koji su odgovarali postavljenim rodnim ulogama. Afirmativnih kritika je brojčano bilo više, no i njih je potrebno promatrati iz perspektive “dopuštenog” djelovanja umjetnica – kaže Dunja.
Upravo te kritike možete vidjeti na zidovima Klovićevih dvora kroz čijih se 12 dvorana protežu teme majčinstva, portreta, aktova ili pak prihvatljivih tema za žene toga doba poput cvijeća, koje svatko kod kuće može slikati. Što se tiče izložbi koje su se održale u 13 godina djelovanja Kluba, bilo ih je 11, a njihova se pomno vođena dokumentacija, poput kataloga izložbi, danas čuva u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU.
– U dokumentaciji Kluba mogu se iščitati svi problemi s kojima su se umjetnice susretale, no usprkos tome za gotovo su sve zagrebačke izložbe uspjele dobiti i najreprezentativniji izložbeni prostor, Umjetnički paviljon, te je samo jedna održana u Salonu Šira, a već 1939. dobile su i Dom likovnih umjetnosti sagrađen tek godinu prije. Ondje je održana posljednja zagrebačka izložba, koja je ujedno bila i jubilarna. Osim toga, izlagale su u Osijeku, Ljubljani, Sušaku i u Dubrovniku, a članice koje su izlagale vlastite su radove odabirale same, dok su katkad u izložbe uvrštavale i gošće. Osobit slučaj bila je ljubljanska izložba 1931. u koju je uvrštena, i tada pokojna, jedna od najpoznatijih slovenskih slikarica Ivana Kobilca – rekla je Darija Alujević.
Međunarodne suradnje imale su veliku važnost za članice Kluba, koje su u svoj rad uključivale i umjetnice koje su djelovale i izvan granica Kraljevine Jugoslavije.
– Izložba jedne od najpoznatijih grafičarki, Käthe Kollwitz, održana u Zagrebu 1936. još za njezina života, vrlo je dobar primjer koliko su članice Kluba bile umješne u organizaciji međunarodnih izložbi i suradnji. Upravo takva djelatnost bila je definirana i pravilima Kluba – “podupiranje i priređivanje domaćih ili internacionalnih izložbi kao i podržavanje saobraćaja sa inozemnim umjetničkim udruženjima”. Sačuvana je i korespondencija Kluba s umjetničinim berlinskim nakladnikom i zastupnikom Alexanderom von der Beckeom, a osim toga, Käthe Kollwitz svojim je stavovima o položaju žena te kao prva redovita članica Pruske akademije umjetnosti u Berlinu zasigurno bila bliska članicama Kluba – naglašava Darija.
Što se tiče hrvatskih umjetnica, njihova su djela ipak malobrojna, točnije slabo sačuvana, pa je potraga za djelima trenutno postavljene izložbe u Klovićevim dvorima, osim u muzejsko-galerijske institucije u Hrvatskoj i Sloveniji, vodila i do privatnih kolekcionara.
– Kako je riječ o danas većinom zaboravljenim umjetnicama, nije uvijek bilo lako prikupiti njihova djela. Primjerice, iz opusa slikarice vrlo impresivne biografije, Roksane Cuvaj Zurunić, koja je uz slikarstvo završila i povijest umjetnosti, arhitekturu, arheologiju i psihologiju te doktorirala u Zagrebu, uspjeli smo pronaći samo jednu sačuvanu sliku, koju smo uvrstile u izložbu. Prikupile smo radove 39 članica od ukupno njih pedesetak. Dominiraju slikarice i tek dvije kiparice, Mila Wod i Iva Simonović Despić, uz nekoliko kiparskih radova Naste Rojc – kaže Darija.
Klub likovnih umjetnica je kao skup žena spojenih na temelju struke, a ne ideološkog predznaka, pridonio većoj vidljivosti umjetnica kako na umjetničkoj sceni tako i na umjetničkom tržištu, kaže Darija Alujević, a važno je naglasiti i kako su se svojom ustrajnošću pozicionirale na scenu u kojoj su klupske izložbe prihvaćene kao redovita smotra umjetničke djelatnosti. Što se tiče važnosti Kluba danas, krucijalno je da te umjetnice dvadesetog stoljeća koje su promijenile hrvatski, ali i svjetski tok umjetnosti jer su i one izlagale izvan tadašnje države, uvrstimo u povijest umjetnosti jer ih njihovo vrijeme zasigurno nije štedjelo kritika i osuđivanja, kojima su bile stalna tema.
– Važna je činjenica da je Klub likovnih umjetnica uopće postojao. Službena povijest umjetnosti te je žene ili zaboravila ili stavila na margine kao kuriozitet vremena. U današnje vrijeme krize zapadnog svijeta i pojave pokreta koji prijete stečenim ženskim pravima logičan je interes za umjetničku produkciju žena kao odgovor na jačanje antifeminizma u javnom diskursu. Izložbe i publikacije o ulozi umjetnica u povijesti(ma) umjetnosti već su neko vrijeme globalno sveprisutne, osnažujuće i naša je želja da ova izložba bude poticaj kolegicama i kolegama za daljnja istraživanja opusa umjetnica koje su djelovale u Klubu likovnih umjetnica, ali i izvan njega – zaključuje Dunja Nekić.
