Prošlo je točno 40 godina, 26. listopada 1979., kada je UNESCO uvrstio prva hrvatska dobra na Popis svjetske kulturne i prirodne baštine. Bile su to povijesne jezgre Dubrovnika i Splita te Nacionalni park Plitvička jezera.
Na ovaj način Republika Hrvatska ravnopravno sudjeluje u kulturnom nasljeđu čitavog čovječanstva, kao i bogatom tradicijom koja svojim razmjerima i značenjem nerijetko nadrasta nacionalne povijesti mnogo većih zemalja.
Od tih prvih upisa, do danas je Hrvatska Popisu svjetske baštine nadodala još sedam dobra: Povijesni grad Trogir, Katedrala Svetog Jakova u Šibeniku, Kompleks Eufrazijeve bazilike u povijesnom središtu Poreča, Starogradsko polje na Hvaru, tri višenacionalne nominacije: Stećke – srednjovjekovne nadgrobne spomenike, Izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe te Venecijanski obrambeni sustav 16. i 17. stoljeća. To je svakako potvrda naše izvrsnosti u očuvanju zaštite kulturne i prirodne baštine, ali i visokoga ugleda koji uživamo u UNESCO-ovim stručnim tijelima u području međunarodne kulturne suradnje.
Uz nenadmašna kulturna i prirodna dobra koja svjedoče o kontinuiranoj prisutnosti čovjeka na ovim prostorima, očuvan je i veliki dio nematerijalne baštine u Hrvatskoj kojih je čak sedamnaest uvršteno na UNESCO-ovim popisima nematerijalne kulturne baštine.
Ona je u kontinuiranom povijesnom trajanju do danas zadržala svoje tradicionalne i prepoznatljive odlike i vrsnoću izričaja, oblikujući lokalni i nacionalni kulturni pejzaž svestranim pojavnostima, povezujući materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu.
Zaštitom fenomena nematerijalne kulturne baštine čuva se tradicija, ali i stvaraju preduvjeti za gospodarskom valorizacijom naših kulturnih i povijesnih posebnosti.
Prepoznavanje upisanih dobara na UNESCO-ovim popisima kulturne i prirodne baštine priznanje je i primjerene skrbi hrvatskih stručnih službi u njihovom očuvanju, a mladim naraštajima pruža veću mogućnost za očuvanjem i promicanjem kulturne i prirodne baštine u budućnosti.
U kompleksnom, povijesnom, i kulturološkom prostoru i okruženju Hrvatska je bivala baštinikom kulturnog naslijeđa velikih europskih civilizacija, ali i aktivni stvaralački čimbenik vlastitih kulturnih proizvoda.
Zamisao o brizi za baštinu u svjetskim okvirima nastala je u prošlome stoljeću, odnosno 1972. godine, kada je usvojena jedna od najznačajnijih UNESCO-ovih Konvencija, ona o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Njezine temeljne postavke o iznimnoj baštini čovječanstva prihvaćene su u svim zemljama svijeta i predstavljaju sponu među narodima.
