Davne 1935., kad je ulaganje u pionirske pokušaje u zabavnoj industriji bilo rizično, Martin Balen odlučio je u Zvonimirovoj ulici uložiti novac u gradnju kina.
Prvotno nazvano Union, nakon Drugog svjetskog rata preimenovano je u kino Mosor. Nakon desetljeća rada izgubilo je bitku s multipleksima, no od rujna Zagrepčanima se vraća u novom ruhu – ovaj put kao kazalište Luda kuća koje otvaraju Branko Đurić Đuro i Rene Bitorajac. Zamišljeno je kao multifunkcionalno nezavisno kazalište u kojem će se igrati predstave, raditi koprodukcije , a imat će i svoj kabaretski i burleskni program te koncerte. Prva premijera je „Idemo dalje“ 4. svibnja, a igraju je Rene Bitorajac i Igor Mešin. A 26. travnja gostuje Anđelka Prpić s predstavom „Što me snađe“, a 27. travnja slijedi i „Đurologija“ Branka Đurića Đure, kojeg smo na licu mjesta priveli na razgovor.
Zašto ste napravili taj razmak između zagrijavanja i službenog otvaranja kazališta u rujnu?
Htjeli smo isprobati prostor i simulirati stvarni rad kazališta. Dosta improviziramo, ljestvicu smo postavili visoko i zadali si 15 predstava do lipnja. U skladu sa zagrijavanjem i ulaznice za prve posjetitelje su jeftinije kako bismo se svi upoznali i bili spremni za jesen i za službeni start.
Koji je kapacitet Lude kuće?
Tri su načina korištenja dvorane. Prvi je klasični kazališni sa sjedištima i tada imamo kapacitet 400 mjesta. Tu je i kabaretski način sa stolovima oko kojih su po četiri stolice, a za predstave se služi piće – na taj način možemo primiti 290 ljudi. Treći je koncertni postav, bez sjedalica, tada nam je kapacitet 600 mjesta.
Na projektu radite tri godine. Jeste li kao strani državljanin osjetili težinu papirologije?
Tri je godine otkad smo kupili prostor, no nije ni Rene ništa bolje prošao s papirologijom jer birokracija je teška i zahtjevi su viši. Ja sam stranac svuda, čak i u Sarajevu, mogu reći da sam navikao na birokratske probleme.
Dosta je hrabro danas otvoriti kazalište. Jeste li ikada pomislili na poslovni neuspjeh?
Bilo je dosta tih momenata, ali ovo je projekt u kojem slijedimo svoje snove. Otvaranje obilježava i 20 godina našeg prijateljstva, a jedna od naših želja oduvijek je bila da imamo svoj teatar. Iskrsnula je prilika, kino Mosor se prodavao povoljno, bivša vlasnica nam je izašla ususret jer je htjela da prostor koji je dobila nakon denacionalizacije od djeda ostane u svrsi kulture i dobili smo povoljnu cijenu. Podigli smo kredit, kasnije je svota narasla višestruko od one koju smo očekivali jer smo morali zadovoljiti sve stroge sigurnosne kriterije koje kazalište mora imati i mislim da smo u ovom trenutku prvi privatni teatar ovog tipa u regiji i najopremljenije kazalište u Zagrebu. Cilj nam je igrati naše predstave, okupljati mlade i talentirane autore koji vibriraju slično kao nas dvojica i žele zabaviti publiku kvalitetnom komedijom. Ne želimo svoje goste podcjenjivati jeftinim forama.
Na sceni ste dovoljno dugo da možete procijeniti je li danas ljude teže nasmijati nego prije?
Da, najbolje to primjećujem kroz svoju „Đurologiju“. Prije su ljudi u startu bili zadovoljniji dolaskom na predstavu i odmah su bili zagrijani. Danas trebaju vremena da zaborave na svakodnevni život. Komedija je jako ozbiljna stvar.
I vaša Bombaj štampa imat će koncert u Ludoj kući?
Bombaj štampa održi oko pet koncerata godišnje, a svirat će i 12. svibnja u Ludoj kući. Nedo i ja smo tu kao stari članovi i autori, a ponovili smo se s trojicom Slovenaca koji sviraju s nama. Dakle, kad podvučemo crtu, želimo napomenuti da će naše kazalište biti otvoreno rocku, a računamo i na jazz-koncerte, za koje je predviđen stage u kafiću Mosorog u sklopu teatra.
Pišete, glumite, svirate u bendu, vodite kazalište... dosta ambiciozno.
Ponekad mi se čini da izvana izgledam pomalo kao ambiciozni kreten, ali poanta je da ne odbijam ponude koje me zanimaju, volim svirati s bendom, volim pisati scenarije, volim režirati, volim glumiti. Sretan sam što imam mogućnost mijenjati zanimanja. Samo jedno od toga bi mi brzo dosadilo.
Radite i seriju za HBO.
Prije tri godine napisao sam ideju za ZF seriju koju su sada otkrili, a snimat će ju Rumunji. S njima sam se povezao radeći na koprodukciji filma „The Wanderers”, u kojem igram s Armandom Assanteom. Ne smijem puno o njoj, a snimanje počinje u svibnju. Osim toga, prošli tjedan sam završio snimanje jednog talijanskog filma. Dosta radim za Talijane, iza mene je 15-ak talijanskih filmova. Uglavnom glumim na talijanskom jeziku, ali našeg tipa s naglaskom. Nisam talentiran za jezike pa uvijek glumim stranca. Osim kad igram Bosanca.
Predstavu “Đurologija” izvest ćete 230. put. Samo u Australiji došlo vas je pogledati 65.000 ljudi. U njoj govorite o životu, ali ne dotičete se politike?
Ta je predstava splet međuljudskih odnosa i sitnih stvari koje radimo svaki dan. S predstavom sam tri puta bio na turneji u Americi, u Australiji, nekoliko puta u Skandinaviji. Zanimljivo je bilo u Australiji spoznati da sam jedan od rijetkih autora kojem na nastup dolaze sve nacionalnosti dijaspore. Obično se nešto igra ili u hrvatskim ili srpskim, makedonskim ili bosanskim klubovima. Ja sam igrao na neutralnim lokacijama i u publici su sjedili svi. Imati tako široku publiku i biti jednako prihvaćen u Splitu i u Novom Sadu za mene je velik kompliment. A ovaj dio o politici... politiku ne pratim, ne volim, niti se razumijem u nju.
Kako je uspijevate mimoići?
Kao što se ne mogu zaplesti u razgovor o astrologiji, u koju se razumijem i više nego u politiku, tako ne mogu debatirati ni o politici. Pa ni u sport se ne razumijem previše, ni u narodnu muziku... to su domene koje me ne interesiraju i koje ne poznajem.
Dugo živite u Ljubljani, jeste li istjerali Sarajliju iz sebe?
Već 25 godina i ne možeš i da hoćeš istjerati Sarajliju iz sebe, a to i ne želim. Navikao sam da od 1992. putujem po svijetu i svuda sam gost. I u Sloveniji i u Sarajevu i u Hrvatskoj i u Italiji. Ali na svim tim mjestima imam prijatelje i tada mi je bilo gdje kao doma.
Kad danas dođete u Sarajevo, pomislite li da ste se spalili preseljenjem u Ljubljanu?
Niti mi je drago niti mi je žao, ne razmišljam o tome niti od toga radim statistiku i ne svodim račune jesam li u životu napravio neku grešku ili nisam. Obično razmišljam o trenutku, o sadašnjosti.
Nova “Audicija” je nedavno igrala u Zagrebu. Vi ne želite opet biti dio te priče.
Kako bih rekao diplomatski a da ne uvrijedim nikoga? Ne znam što bi me trebalo natjerati da s 56 godina igram momka koji se pokušava upisati na akademiju. To bi mi bilo malo žalosno.
Što još poslovno istinski želite?
Ostvario sam i najluđe snove. Igrao sam s Reneom glavnu ulogu u “Ničijoj zemlji” koja je dobila Oscara. “Naša mala klinika” je gledana u regiji i najuspješnija serija koju sam radio u tri verzije – slovensku, hrvatsku i srpsku. Moj film „Kajmak i marmelada“ najgledaniji je slovenski film, porazio je čak i „Kekeca“. Nemam više mnogo želja. Jedina želja mi je ista kao što je bila i na početku – da radim s normalnim ljudima s kojima bih se i privatno družio. I beskrajno uživam.
prije su mi bili tako dragi a danas su mi odvratni neznam zašto, a to su Đuro, Loša , Brega, Merlin,Nazif Hađihafiz, Čolić...