Kako i zašto opstaju dugotrajni brakovi? Recepta, naravno, nema, ali se uvijek možemo osloniti na poznatu Tolstojevu rečenicu kojom počinje “Ana Karenjina” kako su sve sretne obitelji iste, dok je svaka nesretna obitelj nesretna na svoj način. No što kada je jedan bračni partner još savršeno sretan i zaljubljen, a onaj drugi to više nije?
Upravo tim problemom bavi se David Nicholls u svom romanu “Mi” (Znanje, urednik Tomislav Zagoda, prijevod Lidija Milenkov Ečimović, 99 kuna). U središtu je njegove priče Douglas, miran, naoko neprilagođen lik, znanstvenik. Kada upozna Connie, ona je sve što on nije – zanosna ljepotica, umjetnica... Ludo se zaljubi, ali i osvoji ženu o kojoj razmišlja kao o istinskom čudu u svom životu. Čitatelj ih sreće desetljećima kasnije. Tada su bračni par pred razlazom, ona je ta koja želi otići, i to ne zbog druge ljubavi, nego zbog života koji joj se čini nezadovoljavajućim. Njihovo zajedništvo pratimo kroz Douglasova sjećanja, a tu je i sin, koji se upravo sprema otići iz roditeljske kuće na studij. Douglas se nada da će putovanje Europom ponovo ujediniti obitelj, ali, naravno, tu nevolje postaju samo još veće.
Nicholls se, dakle, bavi jednom sasvim običnom pričom, ali je pri tome krajnje duhovit, topao ljudski. Uči nas pri tome kako se brakovi i veze ponekad jednostavno potroše i kako za kraj ne trebaju velike drame poput preljuba. Naoko ne nudi ništa mudro, ali zapravo podsjeća na stvari koje najlakše zaboravljamo, na situacije kada sami sebe i one koji su nam najbliži uzimamo zdravo za gotovo. Uči nas i da put popločen dobrim namjerama ponekad ne vodi u pakao, nego u običan ljudski neuspjeh s kojim treba znati živjeti.
