Pogledaj ovo... osjećam se kao na maturalcu, šapnuo mi je Igor Mirković dok smo uživali u koncertu Zdenke Kovačiček na šestom Rab Film Festivalu, na koji nas je pozvao njegov osnivač i direktor Robert Zuber. I zaista, gledajući oko sebe, shvatila sam da smo okruženi najboljima iz naša dva svijeta, filmskog i novinarskog, od kojih su mnogi kolege uz koje smo ljudski i profesionalno stasali. U malenom Rabu koji preko ljeta pohode deseci tisuća turista, pod krošnjama svjetlom obojenog drveća na trgu koji je na pet dana postao festivalski, novinarke poput Elizabete Gojan, Tene Perišin, Silvane Menđušić i njihova kolege Aleksandra Trifunovića družile su se s filmašima svjetskoga ranga, kao što su naš Zlatnom palmom nagrađeni redatelj Nebojša Slijepčević i najbolji europski glumac 2022. godine Zlatko Burić.
Probrano društvo Zuber je okupio pod geslom “Istina treba publiku”, koje možda i najbolje opisuje intenciju Rab Film Festivala, skraćeno RAFF-a: na rajskom jadranskom otoku, koji se brendirao kao ugodno obiteljsko ljetovalište, napraviti hibrid filmskog i novinarskog festivala, u nadi da će se na njemu ostvariti plodne suradnje između profesija koje se logično nadopunjavaju, ali previše rijetko zaista komuniciraju.
Kako je filmskih festivala u našoj zemlji mnogo više nego filmova koje proizvodimo, mnogi su se prije šest godina zapitali zašto je Zuberu potrebno osnivanje još jednog festivala u nizu. I sama sam bila kriva za takvo razmišljanje, znajući koliko će truda biti potrebno da se uz ogromnu konkurenciju ni iz čega napravi nešto. No posjećujući ga ove godine prvi put, shvatila sam da mala festivalska ekipa na Rabu polako gradi dobru, unikatnu i nadam se održivu stvar.
Prepoznaje to i lokalna zajednica, koja unatoč vrhuncu sezone čini oko osamdeset posto publike koja do posljednjega mjesta ispunjava projekcije na zatvorenom i otvorenom. Ipak Rab ima 125 godina dugu kinoprikazivačku tradiciju, kao i fenomenalno obnovljeno kino opremljeno suvremenom projekcijskom tehnologijom, što RAFF-u u startu olakšava posao, jer stanovnike Raba ne treba nagovarati da dođu pogledati film.
Ono što je pomalo skrivena vrijednost ovog festivala edukacijski su programi usmjereni na studente novinarstva i filma koji su nažalost zatvoreni za javnost, iako su im teme itekako zanimljive svakome. Tu se govori o istraživačkom radu, ulozi fact-checking servisa u vremenu dezinformacija, uči o koracima potrebnima za snimanje vlastitog filma, a na primjerima već uspješnih radova, i o greškama koje valja izbjegavati. Zahvaljujući tom segmentu festivala, Rab ima potencijal postati rasadnik kreativnih ideja i mjesto spajanja ne samo dviju profesija, nego i različitih generacija novinara i filmaša koji itekako mogu učiti jedni od drugih.
Zahvaljujući tom jedinstvenom konceptu koji je osmislio tko drugi nego novinar i filmaš, RAFF bi idućih godina mogao privlačiti i međunarodne goste od kojih bi naši ljudi mogli puno učiti, ali i obrnuto, jer neopterećena atmosfera ljetnoga festivala koji ostavlja dovoljno vremena i za dnevno kupanje i za noćne razgovore idealna je prilika za tu vrstu razmjene.
Sada kada sam ga i sama vidjela, sebi od prije šest godina mogla bih reći da RAFF itekako ima smisla, a čitateljima preporučiti da se, ako su u mogućnosti, krajem kolovoza iduće godine zapute na Rab, jer Robert Zuber tu je pronašao komadić festivalskog raja u kojem gradi jako dobru priču od koje i lokalna zajednica može imati koristi.
