Gradonačelnik je kasnio u posjet dječjem vrtiću, a kad je napokon došao, djeca su mu morala otpjevati i ovo i ono i sve se to dozlaboga odužilo. A njega je čekao još jedan novinarski posao nakon ovoga. “Zvao je neki tip, kaže da bi ispričao nešto o nekom kriminalu”, rekao mu je urednik i potom mu objasnio u kojom će ga selu u koliko sati dotični čekati u tamošnjoj krčmi. “Kaže da samo pitaš za Silu, tako ga svi zovu.”
Žureći na odlasku, propustio je posjetiti toalet u vrtiću. Već je bio nadomak cilja kad se doista više nije moglo i on skrene na prvi kolski put koji je ugledao u šumarku pored ceste. Odvezao se njime još dvadesetak metara, pa skrenuo na prvu čistinu sa strane. Vedar dan početkom listopada; rosa je visjela po polegloj travi i hrpi grančica posječenih vjerojatno prošle zime, a on ih je, onako stojeći i slušajući kako cestom šume vozila, činio još vlažnijim.
Vlažna je bila i zemlja, shvatio je to kada je sjeo u auto s namjerom da ga pokrene unatraške, a prednji se kotači zavrtjeli na mjestu. Mogao je samo frcati blato. Lijepo! Trebalo bi samo pogurati nos auta i on bi se izvukao. Ako stane na cestu i pokuša zaustaviti nekoga, mislit će ljudi da se dogodila neka nesreća. Bolje poći ovim putem, sigurno vodi do neke kuće.
Nakon dva zavoja ugleda prizemnicu i čovjeka iza ciglene dvorišne ograde. Nešto dalje nizale su se slične kuće i on shvati da se našao na kraju zaselka u koji vodi odvojak pored kojeg je prošao prije nego što je skrenuo u šumu. Kolski je put vjerojatno utro ovaj čovjek, njime mu je cesta puno bliža.
Stariji čovjek u plavom trlišu sumnjičavo ga je promatrao dok mu se približavao.
“Dobar dan”, reče mu došavši do ograde. Čovjek ne odgovori ništa.
Svejedno, on mu ukratko objasni svoj problem. Bez učinka.
“Znate, ja sam novinar i žurim na važan sastanak.”
“Novinar? Uđite, uđite!
“Nemam vremena!”
“Ma samo uđite!” čovjek je već otvarao dvorišna vratašca. Otići i izgubiti ovoga koji je možda bio voljan pomoći značilo bi neizvjesnost u traženju drugoga. Zato uđe. Nakon dva – tri koraka lecne se: prema njemu su užurbano pošla dva crna i elegantna dobermana!
“Ne brinite se, neće oni”, reče domaćin hodajući prema vratima kuće. Nastavio je hodati za njim strepeći da nehotice ne učini neki pogrešan pokret, da mu se ruke ne zaklate previše naglo ili tako nešto. Psi su mu prišli na korak, pa naglo skrenuli nekim svojim putovima. Laknulo mu je tek kada je ušao u kuću.
“Izvolite naprijed! Ali, skinite jaknu, bit će vam toplo!”
I ponovo da ne uvrijedi svog pomagača, on skine jaknu i objesi je na vješalicu u hodniku. Iz kuhinje s pojavi žena, nešto mlađa od domaćina.
“Ovo je moja supruga”
On pruži ruku i reče svoje ime, a nakon što je ona uzvratila svojim, isti ritual obavi i s domaćinom. Odveli su ga u kuhinju, ujedno i blagovaonu. Tijesno, ali dovoljno za njih dvoje, koje je po svemu sudeći živjelo samo.
“Sjednite, sjednite!”, nastavljao je domaćin.
Uvukao se iza stola i sjeo pazeći da leđima ne povuče zavjese ispred prozora. Domaćin je sjeo nasuprot njemu i rekao ženi da skuha kavu.
“Zaboravila sam kupiti, morat ću posuditi od susjede.”
“Ne, ne morate jer ...”
“Ma kavu ćemo valjda popit’!”, čovjek se naljutio.
Opet nevoljko pristane.
“Znači, vi ste novinar?”
Ispriča mu tko je i za koga radi. On je slušao i odobravao klimanjem glave.
“Znate, ja imam jako lijepih stvari za novine, ali pitanje je smijete li vi to objaviti?”
“Možete mi ispričati, pa ćemo vidjeti, ali ne danas jer ....”
“Slušajte, slušajte!”
Uzgaja činčile. I to prve klase, narastu do četrdeset centimetara. Samo što mu otkupljivač ne priznaje prvu klasu, plaća mu za drugu, pa ti uzmi ili ostavi. Dozlogrdilo mu je, nije mu dao pod drugu klasu, pa sad, evo, ima puno skladište koža s kojima ne zna kamo bi. A već se bliži vrijeme za deranje novog nakota. Gdje su te inspekcije, s tim bi on u novine!
“Vrlo zanimljivo, ali ...”
Ali, domaćin čuje samo sebe i nastavlja pričati kako bi on taj ološ sredio samo da su mu slobodne ruke i sve se življe unosi u to i bijes ga počinje obuzimati. A vrijeme ide, žena se ne vraća od susjede, a kamo li da kavu pristavi.
“Slušajte, ja sada stvarno moram ići”, reče i ustane od stola.
Do pola, jer je domaćin u onom uznapredovalom bjesnilu gurnuo stol i pričepio ga kao da ga hoće prepoloviti! Kako – tako, sjedne natrag. Postane mu jasno da njega, koji je u srednjim tridesetima, ovaj koji ovdje pred njim viče i maše kažiprstom smatra balavcem kojega može i istući ako treba. Uostalom, za glavu je viši, ima široke kosti i krupne šake. I bude mu žao što je jaknu objesio u hodniku jer mu je u njoj ostao mobitel. Pokuša još jednom zdravorazumski: “Vidite, ja stvarno moram ...”
Čovjek samo dodatno povisi glas sveudilj govoreći.
I tada je puknuo: upro je svom snagom i odgurnuo stol! Natjeran da ustane da ne bi pao, domaćin sruši stolicu. Struganje i drvenjavo lupetanje! Stvorivši si prostora, on hitro ustane i pođe iz klopke. Nije daleko stigao, zgrabile su ga one ručetine! Pokuša se istrgnuti, dapače, htjedne udariti šakom, ali umjesto toga nađe se na podu: glavu mu je o pločice pribijalo koljeno na vratu. Nemoćan, brinuo se samo da mu neki kralježak ne pukne.
“A ti bi se tukao, a?! Osjeti kako mu čovjek frče desnu ruku i svija je na leđa više što je to lakat voljan podnijeti. Sjeti se sadističke scene u podrumu iz filma “Pulp fiction” – onakvi ljudi zaista postoje, doista su ovdje, među nama! Da mu je sada ona bejzbolska palica, ako već ne motorna pila ili japanski mač, vidio bi ovaj kakvi još likovi nisu izmišljeni!
“Pusti ga, ne radi mu to!” čuo se ženin glas. Suprug je smjesta posluša. Ustane, uvrijeđen i ogorčen. Žena je pokazivala razumijevanje, ali ne i sućut za njegovo trljanje bolnog mjesta na vratu; domaćin je blistao od zadovoljstva. Vrećica kave u njezinim rukama više nije imala nikakva smisla. Prošao je između njih, uzeo jaknu s vješalice i, odijevajući je, otvorio vrata. Psi! Kako god, natrag nije htio! Pritrčali su mu negdje na pola puta do izlaza. Jedan ga je onjušio po desnom bedru, a drugi po lijevoj nadlaktici. Gledali su ga kako im zatvara vratašca ispred nosa, a on je pazio da ih ne pogleda u oči. Što dalje od ovog mjesta! Već je htio stati pored ceste i mahati kad mu je, valjda zbog uzavrele krvi koja je dospjela u uspavane kutke mozga, sinulo rješenje: one odsječene grančice nabio je ispod stražnje strane prednjih kotača i u nastavku njima pokrio pola metra zemlje. Izbacilo ga je na čvrsto tlo kao od šale! Odvezao se unatraške do ceste i sljedećeg je časa ponovo bio na asfaltu ubrzavajući i ostavljajući iza sebe sve što mu se dogodilo.
Banuvši u krčmu, ugleda prazne stolove. Upita konobaricu za šankom je li Sila bio ovdje, a ona odgovori da jutros nije dolazio. Krasno, toliko žurbe ni za što! Njegov se sugovornik vjerojatno predomislio. Odluči da ipak pričeka petnaestak minuta. Naručio je čaj i sjeo za stol do prozora, da vidi tko ulazi. Najprije su ušla trojica i zauzela stol, pa dvojica koja su se nalaktila na šank, a onda se pojavio Sila. Sva mu je nevjerica bila uzalud, prepoznao ga je odmah jer bio je to čovjek čiju je kuću malo prije napustio uvjeravajući se da ne bježi, nego dostojanstveno odlazi. •
O autoru: Živi u Labinu, gdje je i rođen 1966. godine. Diplomirani je ekonomist, novinar na portalima Istarski.hr. i Labinština. Objavio je zbirku haiku poezije „S burom“, kratke priče objavljene su mu u Večernjem listu, Jutarnjem listu, Novoj Istri i Književnoj Rijeci. Posebno se bavi znanstvenom fantastikom, pa je objavljivao kratke priče u fanzinima, Sferakonskim zbirkama i Siriusu B. Osvojio je treću nagradu na natječaju Metafora za znanstvenofantastičnu priču 2014. godine, a ove mu je godine kratka znanstvenofantastična priča proglašena najboljom na natječaju časopisa iQ.
Napokon! Eto kako kratka priča treba izgledati. Odlična, sve pohvale autoru!