Mihaela Gašpar u deset godina objavila je šest proznih knjiga. Pet romana i zbirku priča. Knjige su joj, u pravilu, bile u finalima važnih nagrada. Roman “Nemirnica” iz 2019. godine ušao je među pet finalista tportalove nagrade za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, a u pripetavanju je bila i za nagrade Fran Galović i Ksaver Šandor Gjalski. Mihaelu Gašpar kritika je prepoznala kao minucioznu autoricu izbrušenog, gotovo asketskog stila pisanja koja se bavi fluidnom ljudskom osjećajnošću na granici nedohvatljivosti. Svoje kratke priče slala je na natječaje, među njima i na dugovječni Večernjakov natječaj za kratku priču “Ranko Marinković”. Nije članica nijednog udruženja pisaca. Po zanimanju je kiparica.
U kojem je trenutku kiparica odlučila da će postati književnica?
Sve velike ljubavi završe tragično. Ali svaka je nova ljubav ona prava i najveća.
Drugi vaš roman “Mitohondrijska Eva” pobijedio je na anonimnom natječaju Matice hrvatske u Osijeku. Šaljete li i dalje rukopise na anonimne natječaje?
Taj sam rukopis poslala na natječaj jer u tom trenutku nisam imala izdavača i nisam znala što bih s tim tekstom. Kad je taj rukopis pobijedio, tad pak oni nisu znali što bi s tim otisnutim knjigama pa su ih na neko vrijeme odložili u podrum, a potom me zvali da dođem po njih i da ih negdje udomim. Tad sam shvatila da imaju samo natječaj, ali ne i jasan plan kako rukopise poslati na police knjižara i bilo mi je žao što sam na taj način „potrošila“ taj svoj rukopis. Već dugo sam autorica izdavačke kuće Disput i unaprijed sve dogovorimo, odredimo mjesec kad knjiga izlazi i mislim da dobro surađujemo i nekako bi mi se činilo izdajničkim činom da šaljem rukopis negdje drugdje, svojoj izdavačkoj kući iza leđa. Taj odnos, autor – urednik/izdavač, iznimno je važan, stvar je to velikog povjerenja i u njemu postoji zasigurno puno čuvstvenog, mističnog, intimnog i bliskog jer sve ono što se događa u procesu pisanja i rada na tekstu, ostaje zauvijek između urednika i autora. Moj urednik Josip Pandurić osoba je kojoj najviše vjerujem kad se radi o mojim tekstovima i upravo je on odlučio ponoviti izdanje “Mitohondrijske Eve” i izvući je iz podruma. Slutio je da mi je ta knjiga silno važna i čini mi se da je to bila dobra odluka jer još uvijek se čita i preporučuje.
Vaše knjige često su u finalima uglednih književnih nagrada. “Slatkiš, duhan i britva” u finalu Gjalskog, “O čajnicima i ženama” u finalu Galovića, najnoviji roman “Nemirnica” u finalu tportalove nagrade za najbolji roman. Jesu li vam ta finala poticajna ili polako postaju i kontraproduktivna?
Vrlo često opterećuju jer u finalu se ipak, ma koliko skromni bili, rodi u čovjeku ideja da bi mogao biti pobjednik. Prirodno je da finale probudi neki natjecateljski duh. Srećom, to nije najvažnije niti treba polaziti s te točke. U procesu pisanja autor i ne pomisli na finale i natječaje, predan je tekstu i to je jedino ispravno. Piše se iz potrebe, a ne zbog medijske prisutnosti i natjecanja iako je ponekad obrnuto pa autor preraste i nadmaši vlastitu knjigu.
U vašim romanima i pričama ljudi su svedeni na ljude i na njihove osjećaje u najširem mogućem spektru. Zašto se u njima više ne bavite društvenim okolnostima, ideologijama, politikom. Mislite li da su to efemerne stvari?
U mojim knjigama je itekako prisutnost svega toga, ali moj način nije izravan jer u meni ne postoji potreba da o društvenim okolnostima progovaram na taj eksplicitni način, da upirem prstom u točan događaj ili društvenu devijaciju, već o istom govorim kroz stanja i osjećaje koji prožimaju moje likove i koji ih nerijetko odvode u stanje trpnje, osiromašenosti, alkoholizam ili kriminal… U tom su smislu moji tekstovi iznimno društveno angažirani! Vrlo često pišem o osiromašenim radničkim obiteljima ili pak o nekom silniku s vrha hranidbenog lanca. Teško je živjeti u Hrvatskoj i napisati bilo kakav tekst iz kojeg će biti reducirana naša tvrdo kuhana stvarnost. Nemoguće je. Osim toga, vjerujem da motiv mora biti iz spektra stvarnosnog i na neki način osobnog pa tako primjerice ne mogu pisati o ustašama i partizanima jer ni jednog ni drugog ne mogu pronaći na granama svog obiteljskog stabla. Znam da je poželjno i „u modi“, ali u tijelu teksta to bi bila obmana i laž, a tekst mora sadržavati jezgru istine.
Obitelj je vrlo često u epicentru vašeg literarnog istraživanja. Jesu li vaši romani napisani, da parafraziram ime jednog poznatog pokreta, u ime obitelji ili protiv nje?
Ja sam uvijek ZA obitelj, ali taj, kako velite, poznati pokret nije! Ali perfidno koristi taj naslov za dokidanje mnogih prava i u širem kontekstu, osim onih reproduktivnih, i ne vidim mu smisla osim ako konačno ne uzmu pošteni zamah i započnu konkretno djelovati i pomagati obiteljima u potrebi, osigurati im pristojan smještaj i pristojan obrok djeci koja ga nemaju, a koja su se tek nedavno rodila i već im je život težak pa makar i unutar te svoje definicije obitelji na kojoj se silno inzistiralo, ali ispada da je definicija iznad konkretnog djelovanja jer na njihovim stranicama zadnja je aktivnost bila pomoć poplavljenima u 2014. godini. Ali zato uredno osvježavaju informacije o Thompsonovu intervjuu, Macanovom ispadu u emisiji Otvoreno, o navodnih 11 laži u filmu “Dnevnik Diane Budisavljević”, a meni se čini da obitelj u potrebi slabo mari za sve to, na umu im je samo njihova muka i kako je prebroditi.
Svaki normalan čovjek je za obitelj, samo krajnji ekscentrici ne razumiju važnost i potrebu pripadanja obitelji. Čovjekova je zadanost da brani Obitelj kao mjesto najvećeg raja jer kako drukčije u ovom trenutku kad se svijet raspada? Ipak, ja se usuđujem i izreći da obitelj može biti i mjesto najmračnijeg pakla. Nitko ne sudi žešće i opakije od obitelji i mjesto najvećih povreda je upravo obitelj.
Ovo je opasna tema jer raskidam tu iluziju da o obitelji govorimo kroz ukrasne filtre i da poliramo taj idilični obiteljski portret samo zato što živimo u vremenu kad nam je omogućeno da se prikazujemo na društvenim mrežama u raskoši i visokoj estetici. Svaka obitelj ima svoj mračni kut gdje stoji drvena škrinja puna preljuba, izdaja, groznih majki i zlostavljača u liku oca, zlih svekrva, nestrpljive djece... tu je pitanje samo kombinacije i naše spremnosti da o tome javno govorimo. A i ne moramo o tome govoriti javno. Literaturu je nemoguće ušutkati.
Vidite li neki svoj roman na kazališnoj pozornici ili na filmu?
Svaki autor tajno ali i neskromno priželjkuje da njegov tekst postane predstava ili film. U odnosu na ovu našu novu stvarnost to je sve teže izvedivo. Ali nitko nam ne brani maštati i željeti pa ja tako “Nemirnicu” zamišljam na pozornici Gavelle s Ozrenom Grabarićem u glavnoj ulozi. Ili bi to bio Vilim Matula, koji je čitao na promociji odlomak iz te knjige i to je bilo doista sjajno čitanje i duboko me se dirnulo.
Moderna vremena nedavno su objavila top-listu najprodavanijih knjiga u našim knjižarama i u stranoj beletristici prvo mjesto osvojila je Louise May Alcott i njezine “Male žene”. Iznenađuje li vas to?
Moram priznati da nikada nisam pročitala taj roman, ali budući da je mnogo puta ekraniziran, poznajem radnju romana.
Za mene je ženska snaga, pravo na rad i autonomno donošenje odluka, odabir partnera ili izostanak želje za bračnim partnerstvom stvar civilizacijskog dosega. Ostaje samo taj dodatni posao da se s vremena na vrijeme osvježi pamćenje kakvom redikulu koji je zapeo u nekom vremenskom procjepu i na tu dodatnu aktivnost osuđene smo možda zauvijek. Ipak, pročitala sam nekoliko sjajnih knjiga, a jedna od onih koja zaslužuje prvo mjesto neke liste svakako je „Smiješna ideja da te više neću vidjeti“ Rose Montero ili sjajan roman „Velika voda“ Živka Činga.
Vaše ime nisam našao na popisu ni Društva hrvatskih književnika ti Hrvatskog društva pisaca. Ne vjerujete u takve organizacije?
To je više stvar potrebe pripadanja takvim organizacijama nego vjere u njih. Sviđa mi se biti tu – nigdje. Mogla bih zgodno reći da to ostavlja prostor slobode, ali doista ne mislim da bi zbog tog pripadanja došlo do njezina dokinuća.
Istina je da zapravo ne znam što bih dobila učlanjenjem, a ni što bi oni dobili time. A kad nema reciprociteta, te neke uzajamnosti, nema ni smisla. Izražavati neku drugu orijentiranost kroz ta društva još mi je manje smisleno.
U romanu “O čajnicima i ženama” imate lik žene koja ima problema s alkoholizmom. Postoji li ženski i muški alkoholizam ili je alkoholizam univerzalni problem?
Ne postoji ženski i muški alkoholizam. Niti postoji ženska i muška patnja i stradanje. Nema ženskog i muškog jada i muke. Životna muka i težina nije rodno uvjetovana i dostupna je svima i posve je besplatna.
U istom romanu imam i muški lik alkoholičara, dakle, postoje ženski i muški lik, oboje alkoholičari. To su postali zbog niza problema i trauma. Na takvo stanje nitko nema ekskluzivno pravo osim patnje. To uopće nije popularno ni poželjno. Termin patnja nije popularan. Popularno je biti jak i otporan na sve nedaće i muke i živjeti kroz šljokičasti filtar Instagrama, a tamo kad se pije, pije se vrhunski šampanjac pa je biti takav instagramski alkoholičar sasvim u redu jer pije se iz dokonosti i previše imanja. Bitno da se nigdje ne naziru patnja i trauma.
Vi ste i blogerica. Koliko se blogerska književnost u nas etablirala?
Bilo bi pogrešno reći da sam blogerica jer sam posljednji put na blogu bila prije deset godina. Više i ne znam postoje li još uvijek blogovi i što se na njima sad piše. Tad se pisala sjajna poezija i proza i velika većina današnjih autora počela je pisati upravo na blogu.
Blog je imao svojih prednosti, ali i ružnih strana jer nerijetko je služio kao prostor za iživljavanje i pritajenu agresiju koja se ondje znala osloboditi u velikoj količini. Pamtim najviše slučaj nedavno preminulog književnog kritičara Božidara Alajbegovića koji je vodio blog Knjiški moljac, možda čak i dva desetljeća, i primjer je to velike ljubavi prema literaturi, potpuno besplatne – kakve sve prave ljubavi jesu – i primjer dosljednosti u praćenju književnih događaja, ali ujedno i prikaz kako ljudi zaogrnuti pseudonimom mogu biti okrutni prema nekome tko je do krajnjih granica posvećen knjizi i raskriljen u toj svojoj ljubavi. Božu to nije diralo, nije dolazilo do njega kroz taj obruč strasti prema knjigama. Zbog takvih sam se događaja i nekako „ugasila“ .
Kada se objavljuju podaci o čitanosti u Hrvatskoj, rezultati su obično loši. Mislite li da je stvarno stanje ipak bolje od statistike?
Znam mnogo ljudi koji ništa ne čitaju, ali znam velik broj onih koji prate i domaću i stranu prozu pa mi je teško izvući neki zaključak kakvo je stvarno stanje. Ali, ponekad se iznenadite i posrame vas vlastite predrasude koje ste nekako uzgojili. Tako mi se nedavno prodavačica cvijeća na tržnici povjerila da je kod nje Dorta Jagić kupila jaglace. Znate, to vam je naša velika pjesnikinja, rekla je.
Znam i jednu medicinsku sestru koja poznaje rusku književnost bolje od ikoga. Za većinu naslova u knjižnicama postoje duge liste čekanja tako da ne znam podcjenjujemo li se malo u tom smislu. Možda ne kupujemo dovoljno knjige, ali to je pak problem iz skupa ekonomije i mjesečnog proračuna kućanstva u kojem možda ima premalo mjesta za knjigu.
A nije završila filozofski?