Svatko kome je stalo do glazbene kulture hrvatske metropole morao se još jednom zabrinuti, a i pomalo zasramiti, pred prizorom jedva dopola ispunjene velike dvorane Lisinskog u ponedjeljak navečer.
Tek pola dvorane
Ni ciklus Svijet glazbe Koncertne direkcije Zagreb više ne može skupiti više od polovice dvorane čak i kad dovede takve zvijezde kao što su violončelist Steven Isserlis, dirigent Philippe Herreweghe i L’Orchestre des Champs-Élysées.
Karizmatični violončelist ispunio je očekivanja. Isserlis ustrajava na crijevnim strunama, umjesto čeličnih žica. Utoliko više zadivljuje intenzitet njegova zvuka premda je riječ o akustičkom arhaizmu u velikim dvoranama, uz velike orkestre i u djelima kao što je Dvořákov Koncert za violončelo i orkestar u h-molu. Na žalost, maestro Herreweghe, koji je slavu stekao kao sjajni zborski dirigent i tumač baroknih oratorijskih djela, i ovaj je put romantičarskoj partituri pristupio hladnim analitičkim objektivizmom gušeći karakter i temperament djela. Nije čudo da su Isserlisu ruke i gudalo znale pobjeći u dirigentsku gestu u uzaludnom pokušaju da malo prokrvi anemičnu i pomalo rastrzanu svirku orkestra, u skladu s istim takvim Herrewegheovim gestama. Isserlisove čudesne finese do izražaja su došle tek u bisevima: u Casalsovoj “Pjesmi ptica”, bitno drugačijoj od načina na koji je svira Monika Leskovar, te u bravuroznom prebiranju po vratu violončela prstima obiju ruku u skladbi “Čonguri” Gruzijca Sulhana Tsintsadzea.
Luksuz drugog koncerta
No, oni koji su ostali na drugom dijelu kažu da je orkestar, s Isserlisom u dionici violončela, pružio sasvim drugačiju sliku u Schumannovoj Četvrtoj simfoniji, čiji je drugi stavak čak bio ponovljen na bis. Meni ipak nije žao što sam iskoristio luksuz koji zna pružiti Lisinski spustivši se na jednako zanimljiv koncert na kojem je talijanski dirigent Adriano Martinolli D’Arcy s Cantus ansamblom priredio malu antologiju raznovrsnih stilova koji su početkom 20. stoljeća procvali u djelima velikana poput Schönberga, Debussyja, Mahlera, Honeggera, Berga, Bartóka i Webera.
bila bi dvorana puna da su karte jeftinije, ovako se može otići par puta godišnje, i to oni koji dobro zarađuju