Drama "Buđenje proljeća" Franka Wedekinda je drama o mladima, u kojoj oni doista izvuku "kraći kraj". Jedan mladić ubije se zbog školskog neuspjeha, jedna djevojka umire od posljedica "mesarskog" abortusa. Čini se da je Teatar &TD posegnuo za djelom koje ne može biti aktualnije, a zapravo je ovo kazalište, koje zbog posljedica potresa radi samo u svojoj maloj dvorani, učinilo i mnogo više od toga, "Buđenje proljeća" dalo u ruke mladim autorima i glumcima. Redatelj je Patrik Sečen, koji je s dramaturginjom i autoricom adaptacije Karlom Mesek (koja je radila po prijevodu Zvonimira Mrkonjića) ujedno i scenograf predstave.
A Patrik Sečen još studira režiju na ADU, peta je godina. Prije ADU završio je prijediplomski studij arheologije i komparativne književnosti, a vrijeme koje ne posvećuje ADU i kazalištu rezervirao je za fotografiju i glazbu. Premijera predstave bila je u srijedu 24. travnja, a ovaj smo razgovor vodili neposredno pije nje.
– Početkom 2023. zaključio sam da je vrijeme da pokušam napraviti nešto u profesionalnom kazalištu, izvan Akademije. Javio sam se umjetničkom voditelju &TD-a Vedranu Hlebu s idejom za "Buđenje proljeća". Do ljeta 2023. nekoliko smo puta razgovarali o konceptu i na kraju dogovorili suradnju. Mislim da mogu u ime cijelog autorskog tima i glumaca reći da smo uživali, da se u &TD-u osjećamo kao kod kuće i da smo dobili povjerenje i slobodu raditi predstavu kako mi mislimo da je treba raditi – objašnjava Patrik Sečen, a na moju primjedbu kako su svi u predstavi jako, jako mladi kaže:
– Cijeli autorski tim je generacijski blizak. Ovo je, između ostalog, tekst o buntu protiv institucija, protiv opresivnih sustava u društvu. U predstavi smo istraživali pobunu i potkopavanje sustava samog kazališta i njegovih konvencija. Možda smo kao generacija osjetili da trebamo progovoriti i poigrati se s kontradiktornim očekivanjima i pritiscima koji se u produkcijskom smislu stavljaju pred nas kao mlade kazališne djelatnike.
Naravno, uz temu kazališta ova drama progovara o temama koje se o temama koje se najizravnije tiču mladih, o čemu ovaj mladi redatelj govori:
– Važno je danas u kazalištu govoriti o tim temama zato što kroz probleme mladih vidimo probleme društva i sustava koji ga reguliraju. Ljudi koji još nisu ušli u svijet odraslih su u psihološkom, emocionalnom, često i ekonomskom smislu ranjiviji, ne mogu se sami zaštititi i izboriti za sebe. Kod Wedekinda mladi zbog toga završavaju kao žrtve sustava. Oni ne mogu donositi odluke. Mogu se boriti, ali ne raspolažu nikakvom moći da zapravo promijene stvari. Mogu se samo slomiti pokušavajući se do zadnjeg daha izboriti za sebe. U tome leži tragičnost "Buđenja proljeća".
Jedna od tragedija je samoubojstvo, i to zbog loših ocjena, što svakako otvara priču o suvremenom obrazovanju, kao i o nestvarnim očekivanjima koja se danas nameću djeci. Redatelj kaže kako je motiv dječaka koji se ubije zbog neuspjeha u školi danas aktualniji nego ikada prije:
– Djeca u školama doživljavaju različite oblike zlostavljanja, a pritom osjećaju pritisak da zadovolje očekivanja, uklope se, budu prihvaćeni... Internet, filmovi i videoigre banaliziraju i ponekad estetiziraju nasilje i djeca u ekstremnim slučajevima pokušavaju takve situacije riješiti oružjem. U SAD-u se samo u 2024. godini dogodilo više od 50 incidenata s oružjem u školama, a sjetimo se i prošlogodišnjeg slučaja u Srbiji – govori Patrik, a na pitanje o tome što najviše zamjera obrazovnom procesu u kojem se još i sam nalazi kaže:
– Na ADU bi najviše trebalo raditi na isticanju vrijednosti iskrene i direktne komunikacije te podizanju svijesti o tome da je rad na predstavi kolektivni proces u kojemu se treba čuti mišljenje više ljudi. Profesori koji predaju režiju nemaju uniforman stav o tome kako treba razgovarati s glumcima i suradnicima, što je normalno, jer režija nije matematika. Svejedno imam dojam da mi se najčešće sugeriralo da se režija sastoji od toga da druge ljude natjeraš da povjeruju u tvoje ideje, da na neki način manipuliraš njima, da budeš "pametniji" od njih. Mislim da je to potpuno krivo i da stvara nesigurne ljude koji se ne mogu prilagoditi novim situacijama. Puno mi se toga otvorilo kada sam počeo surađivati s dramaturginjom Karlom Mesek, a na konceptu za "Buđenje proljeća" nas dvoje odradili smo jednaku količinu posla.
Predstava koju je Sečen nedavno dovršio otvara još jednu veliku temu, smrt nakon nestručno obavljenog pobačaja. Razgovaramo o tome kako je moja generacija bila uvjerena da su žene zauvijek stekle i obranile pravo na pobačaj i da same odlučuju o sebi i svojem tijelu, dok se njegova suočava čak i s mogućom zabranom pobačaja, a redatelj naglašava:
– Nažalost, s obzirom na sastav potencijalne nove Vlade, možda i pravo na abortus postane tema o kojoj će se razgovarati. U predstavi smo se abortusom bavili u kontekstu tragedije. Wendla Bergman želi se oteti kontroli svoje majke, ona odrasta i postaje svjesna svoje seksualnosti, a njezina majka pokušava zatomiti taj dio njezina identiteta. Četrnaestogodišnja Wendla ima spolni odnos s Melchiorom i krši društveni tabu, neku vrstu nepisanog zakona, te zbog toga umire kao tragična junakinja. Mi smo pokušali odgovoriti na pitanje kako bi se ta vrsta tragedije mogla odigrati u našoj suvremenosti.
Sve te teme mladi je redatelj stavio u ruke mladih glumca, o čemu kaže:
– Glumci su u rasponu od 22 do 28 godina. Damian Humski upravo je odigrao diplomsku predstavu, a Ema Šunde, Melody Martišković, Toni Kukuljica i Rok Juričić diplomirali su u nekoliko proteklih godina. Postoji više faktora koje uzimam u obzir kada biram glumce, ali važno mi je da po mojoj procjeni imaju kapacitet za neku vrstu razmišljanja izvan okvira, da su otvoreni za razvijanje duboke suradnje i komunikacije, da glumu i same sebe shvaćaju ozbiljno i da u projekt mogu i žele dati neku vrstu autorskog inputa.
