Raspon njena glasa prelazi tri oktave, a već 30 godina odzvanja kazalištima, arenama i stadionima i očarava milijune obožavatelja. U prilog joj govore brojke: 32 milijuna prodanih albuma te više od 180 zlatnih/platinastih nagrada. Riječ o britanskoj sopranistici Sari Brightman (57) s kojom smo ekskluzivno razgovarali povodom dolaska u Hrvatsku gdje 21. prosinca u Areni Zagreb uz potporu Gregoriana i tri tenora – Marija Frangoulisa, Fernanda Varele i Narcisa, nastupa u sklopu turneje “Royal Christmas Gala”.
Ovo je vaš prvi službeni dolazak u Hrvatsku. Što znate o našoj zemlji?
U biti dosta toga. U bivšoj Jugoslaviji ljetovala sam kao mala s roditeljima u Dubrovniku. Sjećam se šetnji gradskim zidinama, mora..., ali moje znanje o Hrvatskoj generalno je turističke naravi tako da sam iskreno zainteresirana vratiti se, upoznati društvene prilike, ljude i, naravno, nastupiti pred hrvatskom publikom.
Što ste pripremili hrvatskoj publici?
U pitanju je božićna turneja. Proizašla je iz moje vrlo uspješne ranije svjetske turneje “Sarah Brightman – Gala tour” koja je nastala kao produkt dugogodišnje karijere na kojoj sam poželjela svoje najpoznatije pjesme ponovo otpjevati uz orkestar i uz goste izvođače s kojima ću dijeliti scenu. Znate, kada ste dugo u solovodama, javi se osjećaj usamljenosti na sceni. Nije ju loše ponekad dijeliti. Uglavnom, show je postigao popriličan uspjeh. Moj producent Frank Peterson došao je poslušati jedan nastup u Japanu i poslije oduševljeno rekao: “Sarah, ovo moramo ponoviti, ali na temu Božića koji ti silno voliš!” Poslušala sam i odlučili smo turneju nazvati “Royal Christmas Gala”.
Godine 1996. snimili ste duet “Time to Say Goodbye” s talijanskim tenorom Andreom Bocellijem. Postao je najprodavaniji singl, 14 tjedana bio na prvom mjestu top-lista, u svijetu je prodan u 12 milijuna kopija. Hoćete li pjesmu izvesti i u Areni?
Apsolutno! To je nezaobilazna pjesma. A otkrit ću vam da ću pjevati i “Fantoma u operi” Andrewa Lloyda Webbera, ali u božićnom aranžmanu.
Crossover žanr danas je popularan u brojnim svojim inačicama. Smatrate li se njegovom začetnicom? Mnogi vam to pripisuju.
Ne razmišljam o sebi kao o autorici ičega, ne smatram se baš tako važnom. Imam toliko dugu karijeru da se taj crossover, čije ime nisam ja osmislila, dogodio nekako prirodno. Učena sam da budem klasična sopranistica, ali postigla sam uspjeh i u popu jer su se u mojem radu ti stilovi prirodno pomiješali. Slijedila sam svoj glas, ono što sam njime mogla postići i uspjela jer svima je bila neobična kombinacije pjevačice koja prirodno pjeva klasiku, ali u glasu ima i komercijalni pop ton. Mislim da je to bio okidač za produkcijske kuće koje su u tome vidjele dobru ideju za zaradu i počele slagati grupe i stvarati crossover umjetnike. Kod mene ta ideja nije bila kalkulirana, već je prirodno proizašla iz mene same.
Publici ste poznati još od 80-ih kada ste nastupali u mjuziklima “Mačke” ili spomenutom “Fantomu u operi” Andrewa Lloyda Webbera. Oni i danas haraju pozornicama West Enda i Broadwaya. Kako danas gledate na to vrijeme?
To su bile sjajne godine. Naporno sam radila, bila strašno fokusirana, surađivala s najvećim umjetnicima... Nosila nas je kreativna struja i imala sam sreće da se zateknem na pravom mjestu u pravo vrijeme kada su ti hitovi nastajali. Mjuzikl je težak žanr i treba golemo znanje da se stvori onaj koji će zbilja postati hit.
Ali bili ste i muza jednog od najznačajnijih tvoraca mjuzikala? Štoviše – Webberova supruga.
Jesam. Koliko često umjetnik dobije takvu priliku? Ne baš često. No i ja sam doprinijela tome, bila sam jako inspirirana, nije tu bilo kalkulacije, imala sam osobnost i glas koji su bili sastavni dio konkretne situacije. Rezime je da je to bilo divno vrijeme, ali jednako kvalitetno vrijeme doživjela sam i kasnije za svoje solokarijere, kao što je to slučaj i sada.
Jeste li ikada imali strah pjevati pred višemilijunskom publikom kao, recimo, na otvaranju Olimpijskih igara što ste činili dva puta – 1992. u Barceloni i 2008. u Pekingu?
Otvaranje Olimpijskih igara , posebice onih u Kini, bilo je pravi šok. Ali ne zbog brojnosti publike, već svega drugog u vezi s tom izvedbom. Nazvali su me, ponudili mi pjesmu i rekli da sam jedina zapadnjačka umjetnica koja to može izvesti. Rekla sam da neću pristati dok ne čujem pjesmu. Poslali su je i pomislila sam: ‘Ovo je savršeno’. Nježna, lijepa skladba zamišljena da zvuči kao zraka svjetlosti usred buke i gužve koja će vladati na otvorenju. Čitav nastup bio je obavijen velom tajne i jedino što su me po dolasku u Kinu pitali jest bojim li se visine. Rekla sam da ne jer na svojim koncertima u koreografijama često ‘letim’ i poveli su me na probu. Bilo je dva sata ujutro, odveli su me duboko pod zemlju, ispod glavne pozornice gdje je bio sagrađen doslovno manji grad krcat ljudima. Došli smo do centralne sobe i neke vrste metalnog postolja na koje sam stala sa svojim malim mikrofonom, strop se otvorio i podigli su me na suludu visinu iznad cijelog stadiona! Nisu me upozorili da će se to dogoditi. Bilo je ludo! To iskustvo bila je trešnja na vrh torte moje karijere. I nisam se bojala. Bila sam samo ekstremno uzbuđena.
Trebali ste biti prva žena koja će pjevati u svemiru, 2015. bili ste u Rusiji na pripremama za desetodnevni boravak izvan Zemlje i na kraju odustali. Zašto?
Bilo je puno razloga, a na kraju sam odlučila ne ići zbog svoje vlastite sigurnosti. To nije zdravo za tijelo. Odradila sam sve pripremne testove, bila čak jako dobra što me iznenadilo jer trening je nemoguće težak, dobila sam i liječničku potvrdu. Da svladate osnove odgovornog ponašanja na takvom putovanju treba vam minimalno osam mjeseci edukacije... No nakon tog iskustva moj stav o svemirskom turizmu i odlasku običnih ljudi na takva putovanje jest da je bolje da to ostavimo stručnjacima i robotima. Koliko god je privlačno, ekstatično i uzbudljivo, nismo stvoreni ni građeni za to.
Sjedite li katkad u sobi i promišljate o karijeri pa si kažete ‘ostvarila sam nešto o čemu sam kao djevojčica sanjala’?
Čak i da. Sve što sam postigla tako sam zamišljala. Sjećam se kako sam o tome pričala mami, a ona me gledala i mislila da sam poludjela. Uvjeravala sam je da će se sve ovo dogoditi, mogla sam vizualizirati te situacije. Smatram da, ako imate dar i talent te strast i ambiciju da s njima nešto učinite, morate uspjeti. Često o tome razgovaram i s drugim umjetnicima koji dijele moj stav. Ima mnogo talentiranih ljudi koji ne žele takvu vrstu obveze i predanosti jer, da biste uspjeli, tome morate doslovno posvetiti život i žrtvovati neke životne stvari koje normalne osobe možda ne žele propustiti.
Žalite li za ičim?
Kad ste mladi, sve doživljavate traumatičnije nego što je potrebno, stroži ste prema sebi. Sada mi je žao što se nisam opustila i malo više uživala u toj ludoj vožnji.
Donose li godine promjene i na vašem glasu?
Glas je poput dobrog vina. Možda nema visinu tona kao ranije, ali godine mu daju zrelost, ljepotu i bogatstvo tonova.
Što vas je vodilo kroz život?
Strast. Morate imati strasti da bi se stvari pomakle s mrtve točke.
Da nije bilo Bocellia i dueta u melodiji Con te partiro kojom je na Sanremu Andrea pobjedio u kategoriji mladih nada nitko za nju nebi ni znao van Britanije.