Tko zna koji bi tijek imao život Melody Gardot da prije osam godina, vozeći bicikl, nije stradala u prometnoj nesreći koja ju je najprije prikovala za krevet, a nastavila je živjeti s trajnim problemima? S fotofobijom se još i mogla nositi, no preosjetljivost na glasnu glazbu mladu je kantautoricu iz New Jerseyja primorala na radikalnu stilsku promjenu: na skladanje tiših, jazzom obojenih kompozicija koje su joj priskrbile usporedbe s Norah Jones. No Gardot je još tiša, introspektivnija i manje sklona eksperimentiranju s rockom pa joj albumi funkcioniraju kao savršeni soundtrack za lijene, kasne noćne sate.
Od tri albuma, koliko ih je dosad snimila, “The Abscence” najviše se napaja iz latinoameričkih izvora. “Amalia” je naročito šarmantna, ali cijeli album odiše profinjenošću u izvedbi i ugođaju. Pjesma “So We Meet my Heartache” zvuči kao da je snimljena prije pola stoljeća u nekom noćnom baru, i to joj je najveći kompliment. Ako nekome savršeno stoji pojam retro, onda je to Melody.
