Pretpostavljamo da je i Shakespeare kao mladić s dečkima iz Stratforda znao u tajnosti zaigrati nogomet. U njegovo doba to nije bila igra nalik današnjoj, ona će se u ovom obliku u Engleskoj javiti tek u 19. st. Za vrijeme Shakespearea bila je to igra svjetine, bez pravila i sudaca, gruba i primitivna. Stoga ga u takvom kontekstu, u kojem gospodar vrijeđa slugu nazvavši ga bijednim igračem nogometa, spominje u drami Kralj Lear i postaje prvi koji u britanskoj književnosti koristi riječ “football” (nogomet).
Nabokov je bio golman
No tek kasnije u književnosti će se javiti cjelovita djela posvećena nogometu – maniji kojoj podliježe cijeli svijet, a vidimo i pisci. Sudeći po podacima prvi su svoja djela nogometu posvetili Rusi. Na portalu booksa.hr Hrvoje Krešić piše da Osip Mandelštam 1913. prvi piše roman “Futbol”, a 15 godina poslije Jurij Oleša popularan roman „Zavist“. U njemu je nogometna utakmica u radnju integrirana kao događaj o čijem ishodu ovisi razrješenje ljubavnog trokuta glavnih junaka.
Strasno ga je igrao i Vladimir Nabokov. Čak je bio i golman u ekipi Cambridgea, no na papiru je u „Loliti“ radije strasno pisao o ljubavi sredovječnog muškarca prema djevojčici. I američki pjesnik i ikona pop-kulture Jack Kerouac bio je igrač američkog nogometa. I studij je upisao zahvaljujući sportskoj stipendiji, nekoliko puta lomio noge i završio karijeru, ali nastavio ga pratiti i kao vrstan sportski novinar.
Nobelovac Albert Camus zapisao je: “Sve što znam o moralu i obvezama dugujem nogometu”. Igrao je za juniorsku reprezentaciju Francuske. No zbog posljedica tuberkuloze 30-ih je prestao biti aktivan igrač, ali nogomet prati do kraja života i vraćao mu se u svojim esejima.
Godine 1970. izlazi knjiga “Strah golmana pred jedanaestercem”, roman austrijskoga pisca Petera Handkea. Njegov Joseph Bloch bivši je golman, antijunak u sve većem raskoraku između svoga života i vanjskoga svijeta, a njegova shizofrenija ocrtava stanje epohe. Prema toj knjizi Wim Wenders 1972. snima slavni film kojim je Handkea lansirao među najvažnije europske pisce. Do savršenstva je nogometnu prozu doveo Britanac Nick Hornby. Fanatični obožavatelj Arsenala piše 1992. “Nogometnu groznicu”, roman o voljenom klubu koji je i priča o (ne)odrastanju, drukčijim vremenima, neobjašnjivoj privrženosti, kulturi navijača i mazohističkoj ljubavi.
Opisan aspekt mržnje
U Hrvatskoj bi se moglo reći da je prvi za nogometom posegnuo Dobriša Cesarić u zbirci “Lirika” 1931. U pjesmi “Pjesnik” nogomet, doduše, nije izravna tema, nego dolazi u ulozi metafore. Prvi ambiciozniji projekt na temu nogometa u Hrvatskoj bio je onaj glazbeni: Tijardovićeva opereta “Kraljica lopte”. Za nogometom kao temom posegnuo je i film “Plavi 9” Kreše Golika 1950., a potom je Miljenko Smoje u seriji “Velo misto” od Hajduka i navijačkih strasti načinio pozadinu za panoramu 20. stoljeća u Splitu. Na temelju serije napisao je i roman 1981. Nešto kasnije, 1990., Borivoj Radaković piše “Sjaj epohe”. U njemu su se prvi put u povijesti hrvatske književnosti pojavili nogometni navijači, a jedno njegovo poglavlje “BBB” napisano je navijačkim slengom i kasnije je preraslo u dramu “Dobro došli u plavi pakao”. Niz je primjera književnika koji su se “zakačili” za tu magičnu igru, ali ovo malo mjesta valja posvetiti i argentinskom klasiku Jorgeu Luisu Borgesu koji je nogomet prezirao. Njegovu popularnost objasnio je izjavom da je “i glupost popularna” i smatrao ga dijelom masovne kulture koju je prezirao pa se tim aspektom pozabavio i u priči “Esse Est Percipi”. Legenda kaže da je 1978., kad se SP igrao u Argentini, studentima namjerno zakazao predavanje u terminu prve utakmice Argentine.
