Murali našeg majstora ulične umjetnosti Lonca, osim hrvatskih gradova, krase Grenoble u Francuskoj, Nanxian u Kini, New York, West Palm Beach, Sarajevo, Boras u Švedskoj...
Dva su lani uvrštena i na popis 55 najljepših murala svijeta publikacije Widewalls, a trenutačno priprema dvije skupne izložbe u Americi te dogovara samostalnu u Parizu. No prije toga, novi ciklus njegovih crteža od 13. rujna može se vidjeti na samostalnoj izložbi u karlovačkoj galeriji ZILIK. Naslovljen “Ljeto u gradu” po mnogočemu otkriva ga u novom svjetlu, a prije svega je iskorak samo preseljenje radova s ulice u galerijski prostor.
O čemu je tematski riječ?
“Ljeto u gradu” prijevod je pjesme “Summer in the city” benda The Lovin’ Spoonful koja me inspirirala da napravim vizualni dnevnik ljeta koje sam proveo u Zagrebu. Koristeći vlastite ulične fotografije kao referencije za određene scene, u crtežima sam se fokusirao na stvaranje atmosfere i naglašavanje tek ponekih detalja.
Za razliku od murala koji pršte bojama, crteži iz novog ciklusa svedeni su na crnu i bijelu uz simbole u boji koji se referiraju na ljetošnju navijačku euforiju.
Jedina boja na ovim radovima je boja papira, a sam crtež izveden je crnom i bijelom tintom. U početku stvaranja ciklusa nisam imao jasnu viziju kojom ću se tehnikom najviše baviti. Neki od prvih radova bili su crteži navijača koji uriniraju. Sasvim spontano krenuo sam određene detalje naglašavati bijelom tintom da vidim kakav ću rezultat dobit. Nakon prvih nekoliko studija odlučio sam sve crteže realizirati na isti način.
Završili ste Akademiju likovnih umjetnosti, ali svojevremeno ste odlučili ne izlagati u galerijama i opredijelili se za ulicu. Što je uzrok promjene?
Zapravo oduvijek radim i u ateljeu i na ulici. Svaki mural imao je svoj začetak unutar ateljea. Ulica mi je bila prirodnija jer je neposredan medij, nema pregovora s kustosima koji imaju svoje vizije tuđe umjetnosti i nema politike, osim ako ne želiš da ima… Slikanje po različitim festivalima ulične umjetnosti u inozemstvu te upoznavanje vrhunskih umjetnika i galerista otvorilo mi je mnoga vrata i pružilo priliku da izlažem i u galerijama.
Kako se u Hrvatskoj živi od ulične umjetnosti?
Od svog autorskog rada uspijevam zarađivati zahvaljujući prilikama koje dobivam u stranim zemljama. Ali radio sam i prije tih prilika. Krajem srednje škole počeo sam zarađivati prihvaćajući različite narudžbe. Kod nas velik broj ljudi nije spreman pošteno platiti tuđi rad ni držati se dogovora, pogotovo kada se radi o nekom kreativnom stvaralaštvu. Tijekom studiranja paralelno bih radio brojne komercijalne poslove kojima bih si sam financirao veći broj uličnih radova nastalih u Zagrebu proteklih deset godina. Komercijalne poslove ne smatram uličnom umjetnošću i mislim da treba postojati jasna distinkcija između autorskog umjetničkog rada i onog naručenog, pogotovo u javnom prostoru. Brojnim velikim firmama “street art” je jako zanimljiv pa iskorištavaju priliku da na tome još više zarade. Jako je lako zaglibiti u tome, pogotovo u zemlji u kojoj ne postoji pravo tržište umjetnina.
U zadnje vrijeme čini se da radite više u inozemstvu nego kod kuće?
Brojne strane zemlje već su dosta dobro uhodane što se tiče organiziranja velikih projekata čija je glavna funkcija promocija ulične umjetnosti. Isto tako povijest ulične umjetnosti u takvim zemljama puno je dulja i bogatija od naše tako da nije ni čudno da se više i vrednuje. Što više putujem, spretnije odabirem i projekte koje želim raditi. Neki su pošteno plaćeni, dok su oni drugi potrebni zbog samog iskustva, prilike za napredovanje i širenje poznanstava. Jedan od najprofesionalnijih projekata do sada bio je prošlogodišnji festival No Limit u Borasu u Švedskoj. Organizator je također ulični umjetnik i upravo zato je dobro upoznat s problematikom i logistikom takvog pothvata.
Koje su najveće muke uličnih crtača?
Slikati na ulici znači slikati pod ekstremnim uvjetima. Zbog toga ponekad radije kažem da sam bauštelac nego umjetnik. Rad na dizalicama je naporan, pogotovo onima koji to rade jednom u nekoliko godina. Meni je to s vremenom postao zabavan dio procesa iako imam strah od visine. Naučio sam ne gledati dolje. Loše vrijeme, nedostatak boja, premalo vremena, problemi s dozvolama, komentari prolaznika... sve to utječe na rad. Rješavanje nepredvidivih problema dio je samog uličnog stvaralaštva i to je jedna od važnijih razlika između ulične i galerijske umjetnosti.
Jesu li vas ikada uhvatili pri radu na mjestu koje za to nije možda bilo primjereno?
U proteklih deset godina imao sam svega nekoliko neugodnih situacija te jedan odlazak na sud, ali sve u svemu – ništa strašno. Imao sam i jedno neuspješno bježanje od zaštitara, ali na kraju smo se skompali jer sam mu poklonio bocu “balića”.
Postoji li inicijativa da se zakon po pitanju ulične umjetnosti promjeni i da se radovi zaštite?
Veliki murali rađeni su s dozvolama, dok su neke intervencije i brojni manji radovi rađeni bez. Sviđa mi se taj kontrast kad, nakon nekog velikog zida za koji sam imao određen broj dana, dizalicu i sve potrebne boje, otiđem u neki zapušteni prostor i radim po tjedan dana nešto sasvim drugo znajući da to nitko neće vidjeti uživo. Mislim da treba raditi oboje. Postoji balans u tom pristupu. Dokle god umjetnici budu radili samoinicijativno i na svoj trošak, bez dozvola, bez instant-slave, postojat će ona prava ulična umjetnost. Koja ne pita za dopuštenje ni odobrenje.
Kako prenosite skice na velike površine i kolika je mogućnost greške?
Postoje različiti načini prenošenja skice na zid i svaki umjetnik ima svoju taktiku. Kako bi se ubrzao proces prenošenja grube skice na zid, koristi se “divlji” raster na koji se u računalu stavi skica te se preko mobitela ili iPada gleda gdje otprilike ide koji element. Uvijek postoje greške, ali zato je iskustvo užasno važno. Prvo treba raditi manje radove na niskim zidovima, a tek s vremenom krenuti na dizalice.
Vaše su teme najblaže rečeno zabavne... ne bavite se društvenim problemima?
Ako ikada budem imao potrebu baviti se nekim političkim i socijalnim temama, to će biti kada se budem osjećao dovoljno kompetentnim i informiranim. Danas su svi lako uvredljivi, internet je pun doktora novoizmišljenih znanosti, svi imaju mišljenje o nečem i sve mora biti lijevo ili desno, politizirano i polarizirano. Ja se svojim radom pokušavam izolirati od tih svakidašnjih tema, a prolaznike na ulici zovem da na tren naprave isto.
Svaka čast!!!!