Posebno velika gužva bila je na otvorenju izložbe "Mjesto okupljanja" prije dvije godine prerano preminulog psihijatra Roberta Torrea u zagrebačkom HDLU, a velika je posjećenost zabilježena svakog dana otkad traje. Slikao je cijelog života, i to jednako strasno kako je čitao, pisao i htio znati, a izloženi ciklus nastajao je 15 godina, od čega intenzivno posljednje tri godine prije smrti.
Slike su mu plakatne, konceptualne, koristi šarenu, tzv. "ciciban" paletu koja je vesela, ali daje tešku i istinitu poruku te se referira na ono o čemu je i pisao, a čiji je sukus "umrijet ćeš a da živio nisi". Izložba je podijeljena u tri djela. Središnji dio čine "Table života", svojevrsna geografska karta izmišljenog svijeta koji je zapravo svijet Torreova života, u kojem je sve toponime nazvao po omiljenim knjigama, ljudima, bendovima, prijateljima, curama, i podijeljena je na faze života – rana faza, osnovna i srednja škola, zrelost, starost... Tu ima svega, od odrastanja na Trešnjevci do Alana Forda, Neila Yonga, Chea Guevare, Univerzijade, Brubecka i Bacha pa do pustinje starosti. Jedan "proširak" izložbe su "Piktogrami za alkoholičare", koje je slikao da bi oplemenio prostore Klinike za alkoholizam na kojoj je radio, a ovdje ih je svih 50. U pitanju su kvazipiktogrami koji izgledaju kao upute, ali su šaljiv osvrt na njih, zabavni i impresivni. Drugi su pak proširak "Valjci i kocke zaštite na radu", što je njegov sentimentalni hommage ocu, koji je u Končaru bio direktor zaštite na radu. Izložen je čak i bračni krevet koji je umjesto zaručničkog prstena Torre sam istesao svojoj tadašnjoj ženi i koji je također važna i impozantna slika njega samoga.
"Zovem se Robert Torre. Iz Zagreba sam, gdje živim cijeli svoj život. Posljednjih trideset godina radim kao psihijatar dominantno s alkoholičarima, narkomanima i kockarima. Likovnu umjetnost pratim također posljednjih tridesetak godina. Naslikao sam stotinjak stvari, sve redom u tehnici akrila na platnima. Na sadržajnom planu moje slike hotimice variraju jedan te isti svežanj poruka koji bi se dao podvesti pod sljedeće: da je život jedan jedini, konačan i neponovljivo naš; da ga moramo živjeti prije smrti jer drugog vremena neće biti; da ga olako možemo promašiti i izgubiti najvlastitiju pravost; i zato nam je čuvati naše nutarnje biće, te biti svoj na svome uvijek i svuda", napisao je Robert Torre u povodu svoje izložbe u Bjelovaru, svega mjesec dana prije smrti. Stoga se i Saša Runjić, kustos ove zagrebačke izložbe, djelomice oslonio na njegov kustoski koncept za Bjelovar pa je svojeg kuma i prijatelja Torrea supotpisao i kao kustosa jer, kaže, osjeća da je ovo njihov zajednički projekt.
– Robert i ja znamo se od prvog razreda srednje škole i to prijateljstvo neprekinuto je trajalo do njegove smrti. On je oduvijek slikao, od najranijeg djetinjstva, crtanje je kod njega bio poriv jednak drugima kojima se bavio. Bio je renesansni čovjek. Put ga je odveo u drugom smjeru, malo i pod utjecajem oca koji mu je rekao da studira "nešto ozbiljno", a kad je upisivao medicinu, znao je da će biti psihijatar jer dobar dio psihijatrije je u jeziku, komunikaciji, društvu. Dobar psihijatar ne može biti tehničko lice, mora biti široko obrazovan i upućen, a on je to sve imao. To zanimanje najbolje je spajalo sve njegove interese poput psihologije i filozofije, medicinu, pomaganje – kazao je Saša Runjić pa nastavio:
– Volio je da se njegove slike vide, ali nije na tome aktivno radio. Znao mi je govoriti da sam ludi megaloman kad sam mu spomenuo da bismo mu mogli radove izložiti u HDLU. A kad je umro, ideja o ovoj izložbi isplivala je kao moj hommage njemu i kao moja fiziološka i emotivna potreba. S druge strane, kao netko tko se školovao za povjesničara umjetnosti, njegov opus smatram iznimno značajnim u kontekstu suvremene likovne umjetnosti. U smislu ruke bio je neškolovan slikar, ali teorijski iznimno potkovan. Intenzivno je pratio sve pa i najzakučastije, rubne dijelove suvremene umjetnosti. Njegove slike prenose sve što je govorio na svojim predavanjima i nastupima i pisao u svojoj najpopularnijoj knjizi "Ima li života prije smrti?"
Da je Torre živ i da vidi svoju izložbu, kaže, bilo bi mu prvo nelagodno, a onda jako drago.
– Što se tiče posjećenosti izložbe, Torre je taj koji je dovukao sve te ljude u HDLU, to je sve njegova ostavština. Kako je izložba i multimedijalna pa se prikazuju i njegovi nastupi na televiziji i printani citati iz knjiga, ljudi se dolaze i dalje družiti i komunicirati s njim – kaže Runjić.
I doista, ima onih koji se izložbi vraćaju jer slike su slojevite, važne i zabavne, ima se što gledati i čitati, to je ulazak u Torreov svijet i nije nešto što se može pogledati za deset minuta.
