Tanak snop svjetlosti rasplesao se po muškarčevu licu dok on leži u svojoj sobi na jedanaestom katu. Njegovi dugi prsti klize po zraku kao da prebiru po nekom nevidljivom instrumentu. Zrak je sparan i težak i prigušen tonovima melankolije koja je odjekivala prostorijom.
N. N. nije imao naviku započinjati svoje dane dubokim promišljanjima, ali jutros se sjetio svojeg pada u djetinjstvu. Tad je bio dječak od devet godina i provodio je toplo ljetno popodne u parku blizu svojeg doma. Popeo se visoko u krošnju stabla i promatrao sitne oblake kako plove nebeskim svodom. Sjeća se kako je nebo bilo prošarano jarkim narančastim nitima i kako ga je u tom trenutku obuzeo plimni val nekakvog oduševljenja. Nekoliko trenutaka kasnije našao se na tvrdom betonu ošamućen oštrom boli koja ga je preplavila dok se ispod njegove napukle potkoljenice slijevao gust mlaz krvi.
Osjetio je snažnu mučninu i... počeo se smijati. Bilo mu je silno smiješno koliko je malo čovjeku potrebno da od krajnjeg ushita padne u očaj.
N. N. povuče gusti dim cigarete i zapita se zašto je danas, nakon toliko godina, prvi put prizvao taj pad u svoje misli.... Pogled mu skrene na prljavo zrcalo koje je stajalo u desnom kutu sobe. Tamo ga je zatekao koštunjičav lik izraženih modrih očiju i svijetle kose. Oduvijek je bio krhke konstitucije, no danas primijeti da je vidno mršaviji nego prošlih dana. Zapravo, torzo mu je toliko tanašan da izgleda kao preslik djela Egona Schielea. N. N. nije znao mnogo o Schieleu, no jedna od njegovih bivših ljubavi – ne, „ljubav“ je prejaka riječ – bila je velika obožavateljica. Štošta je naučio od svojih žena iako mu je vlastiti ego dugo priječio spoznaju koliko im zapravo duguje.
Previranje s vlastitim mislima brzo je postalo zamorno pa N. N. navuče na sebe svijetle traperice i majicu s logom rock-benda koji je nedavno otkrio i iziđe u šetnju. Koračao je brzo i propitivački promatrao lica prolaznika. Gledao je ženske likove koji su plovili ulicom kao što je to često činio, ali danas kao da svaka djeluje poznatom i prisnom. U djeliću sekunde pogled bi mu zastao na dugim zlatnim pramenovima kose koja ga silno podsjeti na kosu nekog koga je poznavao... potom bi skrenuo pažnju na par sitnih nježnih dlanova, dlanova koji su ga milovali u jednom od prošlih života.
N. N. brzim kretnjama smota cigaretu i navuče isprazan smiješak. Korak mu se uspori sa svakom novom asocijacijom na figure koje davno odstranio sa svoje životne pozornice. Silno se trudio skrenuti misli na nešto, bilo što drugo, ali isječci njegove prošlosti počeli su tinjati u njegovu umu poput parazita. Palio je cigaretu za cigaretom, koračao sve sporije dok konačno nije zastao. Osjetio je kako mu se znoj slijeva niz lice i kralježnicu i osjeća snažno pulsiranje u sljepoočnicama kao da mu nevidljiva divovska ruka stišće lubanju. N. N. ispusti posljednju cigaretu i osvrne se oko sebe. Nebo nad gradom počelo je navlačiti svoje večernje ruho, ulicom je odzvanjala pustoš, a mršava muška figura i dalje je stajala na rubu ceste i ogledavala oko sebe u nevjerici. N. N. shvati da je izgubio pojam o vremenu i proveo skoro cijeli dan hodajući izgubljen u svojim mislima. Ponestalo mu je cigareta i objašnjenja za protekle sate pa odluči privesti dan kraju sam unutar svoja četiri zida. Začudo, brzo je našao put kući.
Soba na jedanaestom katu i dalje se golicala u tišini i neuglednosti, ali N.N. primijeti da nije sam. Na rubu njegova kreveta sjedila je mlada žena u kratkoj plavoj haljini. Lice joj je bilo zaklonjeno u sjeni, ali njemu se činila poznatom... čak bi se mogao zakleti da ju je nedavno vidio. Njena duga zlatna kosa klizila joj je niz ramena dok su joj noge nestrpljivo tapkale u mjestu.
– Konačno si ovdje.
On ustukne. Glas joj je bio tih poput šapta, ali neobično visok. Na trenutak pomisli da čuje više žena kako govore u isti glas.
– Tko si ti? – pitanje koje mu je bježalo s usana, ali zapravo ga nije morao postaviti. Morao je samo bolje pogledati. Ženu je vidio danas na ulici, vidio je njenu kosu, njene ruke, kretnje... dijelove slagalice sačinjene od figura koje je napustio.
– Ne može biti... ovo je nekakvo priviđenje... ili san! Ili pakao?!
– Ne, dragi, ovo je tvoj sud, a ja sam tvoj sudac, porota, žrtva... i krvnik. Ženin glas postajao je sve glasniji i dublji. Ona ispusti glasan smiješak i ustane iz sjene. N. N. se u nevjerici zagleda u njeno lice i shvati da se ono mijenja iz trena u tren. Stvorenje pred njim kao da je nosilo masku svih žena koje su prošle kroz njegov život.
– Da, ti si onaj koji uvijek odlazi pod krinkom slobode. Mehanička igračka bez srca koja se hrani ljubavlju drugih... i uvijek im okrene leđa.
Njegove usne rastvore se da izgovori ono što rekao nebrojeno puta, ali riječi sada nisu nalazile puta izvan njegova uma. On ostane nijem i nepomičan... dok njegov ego ne smogne malo hrabrosti:
Jesam... okrenuo sam leđa svima vama. Bio sam otrov. Možda i dalje to jesam iako nisam sposoban osjećati krivnju. Silno bih to želio ali ne mogu protiv svoje prirode...
Prirode koja savjest čini nijemom?
Savjest je samo stvar gledišta.
Za tebe možda jest, ali odavno si je izgubio... sada si samo ljuska sačinjena od krvi, požude i gladi za životom. N. N. ne uspije suspregnuti smijeh. Ni suzu koja je izdajnički kliznula niz njegov užaren obraz.
Nemam tome što dodati!
Žena polako zakorači prema njemu. Hodala je polako i uspravno, a potom se zaustavila i svukla haljinu. Tijelo joj je bilo vitko i skladno... ali tada svuče masku. Umjesto lica žena sada su ga gledala dva krupna plamteća oka – da, oči su joj bile tamnocrvene, bez zjenica – a ostatak lica bio je nedefiniran i izgledao je kao sačinjen od gline. Njeni sitni udovi naglo se izduže i počnu nalikovati ticalima insekta, a posred trbuha stvori joj se velika tamna rupa.
N. N. kratko odvrati pogled, a potom zakorači prema njoj. Ponovno se sjeti svog pada u djetinjstvu i formira misao koja brzo preplavi svaki kutak njegova bića. Shvati da je cijeli njegov život bio samo slobodan pad, pad u bezdan koji je nazivao slobodom, a koji je bio čista praznina – praznina uma, savjesti i duše. Spoznaja je bila nezaustavljiva i nemilosrdna. Konačno, on klekne pred stvorenjem i prihvati zagrljaj usuda.•
O autorici:
Autorica je rođena 1988. u Ljubljani. Aktivno se bavi likovnom umjetnošću (crtanje, slikarstvo i grafički rad); polaznica je studija Tanay (od 2000. do 2006.), a osvojila je prvo mjesto na likovnom natječaju Lura. Polaznica je radionica kreativnog pisanja: dobila je nagradu na natječaju kratke priče web-knjižare Redak 2011. i osvojila prvo mjesto na natječaju kratke priče književnog časopisa Urbani vračevi 2012. Objavljena joj je kratka priča u književnom časopisu UBIQ 2014. te je sudjelovala na nekoliko književnih natječaja.
Ukratko, da ne duljimo: drago dijete, ostavi ti N.N. da pada i dalje, ništa se njemu neće dogoditi. Ti se lijepo prihvati crtanja, to ti vjerojatno puno bolje ide.