Zlatko Sviben, rođen u Zagrebu 1954. godine, trenutačno je vodeći hrvatski kazališni redatelj. Iako nagrađivan i prije, za režiju \"Unterstadta\", kazališne dramatizacije istoimenog romana Ivane Šojat Kuči u izvedbi osječkog HNK, dobio je i Nagradu hrvatskog glumišta, Nazorovu nagradu, ali ovih dana i Orlanda na Dubrovačkim ljetnim igrama. A već 19. rujna u Gavelli publika može vidjeti zanimljivo zamišljeno Svibenovo viđenje \"Zločina i kazne\", predstave nastale po romanu Dostojevskog.
U Dubrovniku su izvodili \"Braću Karamazove\", sada vi postavljate \"Zločin i kaznu\" u Gavelli. Je li situacija doista otišla tako daleko da je vrijeme za Dostojevskog?
Iako nije bio dramatičar, Dostojevski je dramski izvedbeno prepoznat odmah. Do prve dramatizacije \"Zločina i kazne\" došlo je još za njegova života, pet godina nakon prvotiska romana. U Zagrebu je \"Zločin i kaznu\" Josip Bach režirao još 1906., u Gavelli je zadnji to djelo režirao Božidar Violić 1968. U našoj je podjeli i Inge Appelt koja je tada igrala Dunju, sestru Raskoljnikovu. Prepoznat do kraja u 20. stoljeću, napose sa tim unutrašnjim monologom, s temama duha, savjesti, socijalizma, tzv. nadčovjeka... Dostojevski je idejno predvidio, ali i bolno proživio duh toga stoljeća. A i mi smo još u duhu toga raskolnoga doba.
Zašto ste ga vi izabrali za režiju?
Pozvali su me da uskočim u taj repertoarni naslov. Ja vam u Zagrebu radim tek ako netko odustane. To mi se dogodilo nekoliko puta... za života Fadila Hadžića u tadašnjem Jazavcu, onda sam \"Večeras se improvizira\" radio budući da je jedna redateljica odustala, pa ove godine na Festivalu Miroslava Krleže...
To je tek vaša četvrta ili peta režija u rodnom Zagrebu?
Valjda me pod stare dane prepoznao rodni grad. Nije to ništa neobično.
Nedavno ste u Osijeku sa svojim \"Unterstadtom\" proslavili tridesetu obljetnicu rada?
To što sam ja tamo slavio godišnjicu je čak i u redu jer sam, kao i u Rijeci, podosta djelovao u Osijeku. Neobičnije je što je u Osijeku četrdesetu godišnjicu umjetničkoga rada proslavila i Branka Cvitković koja je cijeli radni vijek u zagrebačkom HNK.
Za \"Unterstadt\" ste dobili Nagradu hrvatskog glumišta, ali i Orlanda na Dubrovačkim ljetnim igrama?
Pa, čak i Nazorovu nagradu. Inače, \"Unterstadt\" je prikupio sedam nagrada. Baš i ne mislim da je \"Unterstadt\" moja najbolja predstava, ali je pogodila neku zapretenu osječku i folksdojčersku temu. Pedesetak posto ljudi tamo ima njemačke korijene... i sjeća se djedova, baka, davnih familijarnih germanizama, pa onda i logora... Ima u tome nešto pritajeno i iracionalno što pripada upravo Osijeku. Drago nam je da se to nešto prepoznalo i u mediteranizmu dubrovačkih zidina. Pozvalo nas i na festival u Banja Luku, pa u Sarajevo, ali tamo nema baš pozorničkih, a ni novčanih uvjeta. Tu je i grad prijatelj Osijeka Pforzheim...
To se rijetko dešava?
Pa, da. U par smo mjeseci inscenirali, u izvedbenom smislu, nekoliko različitih festivalskih izvedbi: Marulićevi dani, riječka Mala scena, Sterijino pozorje, Dubrovačke ljetne igre... dakle, od dvije varijante ambijentalnog teatra, do scene-kutije s rotacijom ili bez nje. Kazalište bi zapravo sezonu trebalo podrediti takvim festivalskim prilagodbama, ali to, na žalost, u našim HNK-ovskim repertoarnim prilikama nije moguće. Nismo u tzv. tržišnoj i tzv. umjetničkoj situaciji da se posvetimo samo proizvodu kojemu je – krenulo.
Da ste vi intendant ili ravnatelj, biste li to mijenjali?
Stvar je i u austrougarsko-ourskoj organizaciji, ako još uvijek netko zna što je to OUR. Opera ima svoj interes, Balet svoj, Drama svoj, Tehnika svoj i dok se to ujedini, prođe sezona. Nacionalni teatri nerijetko rade predstave koje se ne izigraju. U baroknim nam se scenama-kutijima guraju tri-četiri ansambla. I nema kazališnoga interesa koji je nad tim individualnim granskim interesima. Zato OUR ne spominjem uzalud. Zbog tih je udruživanja i razdruživanja i propao socijalizam, ali nam je oporučno ostavio velike, ne baš i efikasne – ansamble. Ne mislim da radi tržišta treba odustati od ansambla. Njime se jako bavimo i u slučaju \"Zločina i kazne\", tog naslova za koji se odlučujemo, valjda, i s nekoga lektirno tržišnog principa. Nemam ništa protiv toga, ali je pitanje možemo li zadovoljiti i ono tržišno i napraviti dobar scenski proizvod, a k tomu raditi i na duhu ansambla.
Igrali ste \"Unterstadt\" u Novom Sadu, ali ne i u Zagrebu. Zašto?
Izbornik Svrtan ga je izabrao za Gavelline večeri u listopadu, ali se nije mogao naći slobodan, tj. adekvatan termin u zagrebačkom HNK. Možda ga jednom i pronađu.
Jeste li sada, nakon uspješnog \"Unterstadta\", zasuti ponudama za režije?
Nisam baš zasut, ali ću raditi ponešto.
Vaše su veze s Osijekom čvrste. U Osijeku ste svojedobno predavali na Umjetničkoj akademiji, onda ste naprasno otišli, a sada ste se vratili na akademiju?
U Osijek sam došao još za socijalizma, a bio sam tamo još više i prilikom osnivanja Umjetničke akademije. Prve tri generacije studenata sam i odradio. Danas je to velika institucija s puno zaposlenih. A nekad nije bilo ničega. Počinjali smo s novom školom gotovo na ledini. Držali smo nerijetko nastavu i u Zagrebu, jer su profesori bili u Zagrebu, dakle u mnogim kazalištima, po sobama i dvoranicama, u Kazalištu lutaka, u HNK... U tom smislu su to bila entuzijastična vremena. Pri svakom osnivanju je to tako. Prvo entuzijazam, a onda dolazi politika, dolaze interesi, radna mjesta... No i protiv smo interesa i volje zagrebačke Akademije napravili još jednu dramsku školu. Onda je došao i Split, pa sada i Rijeka. Dotad je vrijedila logika da dislocirani studiji zagrebačke Akademije odgajaju glumački kadar za pokrajinska kazališta Splita, Rijeke ili Osijeka. Autonomija sveučilišta pripomogla je da naša nova škola ne bude tek lokalni studij za Osječko-baranjsku županiju.
Vi ste imali i strane profesore, recimo Tomija Janežiča koji je sada režirao na Igrama?
Kako njega zanima glumačka pedagogija, s njim sam se odmah našao. Prve smo godine imali 21 nastavnika iz šest zemalja, a nismo imali čak ni pečat... Neki su nam studenti govorili da im roditelji ne vjeruju da studiraju, jer nisu imali ni proceduralno potvrđeni indeks.
Vaši su kazališni procesi vezani uz Kugla glumište. Koliko je to traga ostavilo?
Pa ostavilo je. Kao maturant sam ušao u studentski teatar, u trenutku kada se raspadao studentski pokret, a studentski teatar bio je dio toga pokreta. U sedamdesetima se gubio značaj studentske odrednice, pa smo tako iz Studentskoga satiričnog glumišta stvorili Kugla glumište. Studentski centar je tada imao četiri studentska teatra. Bave li se današnji studenti teatrom, idu li uopće redovno na predstave? Davno riječko iskustvo me podsjeća da smo u studentskoj pretplati imali jedva pedeset pretplatnika. To je svakako malo za jedan sveučilišni grad. Nemamo li publiku između dvadeset pet i trideset godina, onda nam kazalište i nema neku budućnost. Usput, čini se da tzv. građanske pretplate u HNK-ovima kupuju tek oni iznad pedeset pet godina. Gdje su mladi?
Ali interes za studij glume je i dalje velik?
Apsolutno. Valjda mnogi i zbog medijske popularnosti i tzv. sapunica požele studirati glumu. Znam da je tijekom rata u Beogradu bilo 600 kandidata za glumu, od toga dvije trećine djevojaka. Njih je uvijek više. Samo u Tuzli, gdje sam kratko bio gost profesor, još uvijek dolazi više muških kandidata na glumu.
Prije tri godine dobili ste i prvu nagradu na natječaju Marina Držića za dramski tekst. Kada ćemo gledati vašu dramu \"Odsjev magle\" na sceni?
Tko zna hoće li do toga uopće doći. Nije to baš ni jednostavan tekst. To je za veliku ansambl-predstavu.
Obrazloženje žirija bilo je oštro i žestoko. Jeste li ipak taj tekst napisali uzalud?
Naši ravnatelji imaju i drugih, napose recesijskih i organizacijskih problema, a ne da se bave novim dramskim tekstovima. No, nisam ga napisao uzalud. Možda će ga netko pročitati kad-tad. Tekst je objavljen u zborniku nagrađenih drama.
Biste li režirali svoj tekst?
Pa bih. No, mogao bi ga režirati i netko drugi, svakako iskusniji redatelj, a takvih nema odveć... Zagrebačka škola režije više i ne postoji. Od Gavelle, pa preko redateljskog kartela i njihovih učenika došli smo i do trenda da nam redatelj možda i ne treba. A u kazalištu Gavella nekada su bila četiri kućna redatelja. Glumci su tada imali osjećaj da netko misli o njima. Kod nas se nitko ni za koga ne brine ni za vrijeme studija. Neće li se sve svesti na razinu radionica. Dođeš i platiš i ostaneš petnaest dana, pa onda opet odeš drugamo... A blagodat socijalizma bila je da si kod nekoga u klasi četiri godine ili da si u stalnom angažmanu tamo gdje te znaju i gdje nisi posve prepušten sebi. Sve se više radi od danas do sutra. Kao što nemamo gospodarsku strategiju, nemamo ni onu kulturnu. Pitanje je želimo li zadržati sustav koji imaju Nijemci, a to je da svaki grad veličine Karlovca ima i orkestar i svoje kazalište, ili ćemo sve preusmjeravati ad hoc modelu i gostovanjima.
Vi ste u svom životu dosta birali i nesigurnost?
Tako je ispalo, iako sam dugo bio na riječkoj plaći, a tek zadnjih pet godina bez plaće. Negdje me potjeralo, negdje sam odlazio sam.
Ali vi ne predajete režiju na ADU u Zagrebu?
Pa nema dovoljno mjesta za sve.
A tko kod nas odlučuje o kazališnim kriterijima?
Ravnatelji bi mogli i zacrtati i dignuti kriterije. Ako neka predstava nije dobra, neka je ravnatelj skine na kontrolnoj probi. To sam nekada, na studiju u Beogradu, i doživljavao. Za takvo što treba i političke i umjetničke odvažnosti, a ravnatelj je u službi vlasnika, pa je puno važnije da vlasniku ne pravi minus, nego da ima neku viziju teatra.
Vi niste ogorčeni na činjenicu da ste premalo režirali u Zagrebu, da niste dobili mjesto koje zaslužujete?
Čovjek nikada ne zna što je bolje. A svakako treba krenuti i od tzv. provincije. Ne treba nam Branko Mamula, koji je bio admiral flote, a nikada nije zapovijedao ni jednim brodom. To je nemoguće u engleskoj mornarici. Tamo i prijestolonasljednik vozi helikopter. Tu se kuje struka. Bez toga nema ni povjerenja u tzv. institucije. Možemo li vratiti povjerenje u hrvatsko kazalište? Pa možemo. Filmaši su na dobrom putu, a i glazbenici. Kazalište je još u tranziciji.
Zbog čega bi publika trebala doći gledati \"Zločin i kaznu\"?
Misao i duh Dostojevskog su nekako iznad pojedinačne individualnosti. A i kazalište nije individualna umjetnost. Ono, sa svoga kolektivnoga duha, ima i neku nadindividualnu volju. Kako Dostojevski nije napisao kriminalistički roman, onda mi i predstavom želimo pratiti katarzični proces priznanja zločina. Ruskom smo klasiku pristupili ne baš s najklasičnijega pristupa. Radio sam kompilaciju tri dramatizacije iz raznih epoha, upravo i s triju razlikovnih dramatizacijskih motrišta, pa tako imamo i ansamblgrađanski i socijalmoralni i neki postdramskolirski izvedbeni pristup. Valjda će to u velikom ansamblu Gavelle biti i primjereno.
>>Unterstadt: Velika predstava u koju su se uplele neke više sile
