Donedavni intendant HNK Split Goran Golovko režirao je jedinu dramsku premijeru na 65. Splitskom ljetu, predstavu “Kaligula/Britanik” koja je podignula prašinu i izazvala oprečne komentare Splićana.
Reakcije na vašu novu predstavu bile su od izrazito pohvalnih do onih da gotovo 90 posto publike ne može pohvatati konce. O čemu se radi i zašto ste uopće spojili ta dva teksta?
Pretjerano je tvrditi da 90 posto publike ne razumije predstavu iako je i pri realizaciji bilo jasno da će biti oprečnih mišljenja i da predstava neće odgovarati svim senzibilitetima u publici. Posljednja izvedba igrana je pred prepunim gledalištem, a glumci su ispraćeni ovacijama. Kako sam kao jedanaestogodišnjak igrao u “Šest lica traži autora” u režiji Marina Carića, ideja kazališta u kazalištu obilježila me za cijeli život. Činilo mi se da bih pirandellovskim postupkom mogao ispričati priču o suvremenoj stvarnosti istodobno koristeći sredstva kazališne estetizacije. Sama predstava bila je veliki umjetnički rizik upravo zbog tanke linije balansiranja između fikcije i stvarnosti. Dramaturško-redateljski postupak u samom ostvarivanju postavio je mnoge zamke i otvorio pukotine koje je trebalo rješavati na papiru i u radu s glumcima.
Premijernu publiku “dotaknuo je” prvenstveno vizualni dio, scenografija i kostimi.
U samoj adaptaciji teksta imao sam na umu Galeriju Meštrović pogodnu za stvaranje velikih metaforičkih slika koje je trebalo ispuniti značenjima, u prvom redu riječi. Sam prostor diktirao je dramaturgiju i režiju širokih poteza te se u radu moralo voditi računa da bilo kakvom sitnom realizmu ne može biti mjesta. Sve zajedno pridonijelo je naročitoj vizualnoj estetizaciji. Sam prostor i minimalne intervencije te kostimi i svjetlo s dramskim dijalogom čine cjelinu koja govori više od same riječi. Svjestan sam da predstava zahtijeva čitanje znakova na više razina.
Osim dvojice iskusnijih glumaca, u postavi su mahom mlade snage teatra, mnogi od njih vaši studenti. Kakva je budućnost splitske Drame?
I postava je pokazala da dolaze nove snage koje će za nekoliko godina preuzeti inicijativu. Neskromno mislim da će to biti ansambl sposoban za najveće izazove suvremenog teatra. Od 17 osoba u predstavi, 14 je mojih bivših studentica i studenata s kojima je bilo zadovoljstvo raditi ne samo zbog zajedničkog vokabulara koji izgradimo tijekom školovanja nego i zbog našeg pedagoškog pristupa na Umjetničkoj akademiji u Splitu kojim studente potičemo na kritičko razmišljanje o svom kreiranju na pozornici, učimo ih da postanu odgovorni za kreaciju i samostalni u donošenju glumačkih izbora odnosno kako bi neki kolege redatelji rekli – da svoj kod kreacije prevedu iz izvedbenog u istraživački.
Jeste li katkad i sami poželjeli glumiti?
Kao vrlo mlad želio sam glumiti jer su mi govorili da je režiju gotovo nemoguće upisati. Poznavajući sebe, mislim da bih, da sam postao glumac, bio jedan od onih nezadovoljnih koji noći provode za šankom. Ruku na srce, u ovom poslu svi smo nerealizirani glumci.
Sa svojom ekipom pripremili ste ovogodišnje Splitsko ljeto. Festivalska je zastava spuštena, jeste li zadovoljni učinjenim i viđenim?
Jesam. Smatram čak dobrim što je novi intendant Srećko Šestan stupio 1. srpnja i preuzeo operativni dio posla, koji nije nimalo jednostavan. Mislim da ga je obavio jako dobro. Odlučili smo se na samo jednu dramsku premijeru zato što smo htjeli obnoviti “Orestiju” čije je ponovno prikazivanje iziskivalo velike troškove. Kako je lani dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu, smatrali smo štetom ne prikazati je.
Dužnost intendanta obnašali ste gotovo pet godina. Suočavali ste se svakodnevno s nizom problema, što vam je bilo najteže?
Bilo je to veliko profesionalno i životno iskustvo, a mislim da je u kazalištu vladalo puno kazališno ozračje i da, uza sve uzlete i padove, mogu reći da je bilo i velikih umjetničkih proplamsaja te da će se razdoblje u kojem sam bio intendant pamtiti. Za moga mandata povećan je broj gledatelja, godišnje oko 25 tisuća više. Kad sam došao, u studenome 2014. dočekalo me oko 2,6 milijuna kuna minusa. Dugo je trebalo da detektiram kako se stvaraju, jer unatoč svim nastojanjima štednje u svim segmentima poslovanja, ta se količina novca nije dala uštedjeti. Kazalište iz svojih programskih sredstava godišnje plaća oko četiri milijuna kuna vanjske članove u Orkestru, Zboru i Baletu. Osijek, Rijeka i Zagreb imaju sto posto popunjene ansamble, jedino Split nema. Na taj problem ukazivali smo od početka, ali se dosad ništa nije dogodilo. Do natječaja na kojem sam izabran za intendanta, programski i financijski okvir za rad HNK koji donosi Gradsko vijeće, sadržavao je odredbu o broju umjetnika potrebnih za realizaciju, a onda je ta odredba solomonski nestala i do danas nije vraćena. Tako da sam jednostavno, priznat ću, upao u trapulu! Nadam se da će Grad novom intendantu pristupiti s više razumijevanja i pomoći u rješavanju problema. Drugo rješenje je da se korjenito promijeni sustav organizacije velikih kazališnih institucija jer je ovakav neodrživ. Opera je skupa igračka! S jedne strane smo privilegirani da kao mali grad njegujemo umjetničke forme kakve imaju velika imperijska središta u svijetu, ali i to treba platiti. Najteže je boriti se protiv vjetrenjača u sustavu koji je trom, birokratiziran i nesklon iskakanju iz okvira koji u mnogočemu podsjećaju na socijalizam.
Kako je biti intendantom u Splitu bez stranačke potpore?
Jako teško.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Prije svega, posvetit ću se pedagoškom radu na Umjetničkoj akademiji. Pokušat ću se do početka akademske godine “resetirati”, srediti dojmove i misli. Nemam konkretne projekte u planu. Želim povremeno ići u kino, družiti se s prijateljima koje sam proteklih pet godina zanemario, pročitati brdo knjiga koje sam slagao. Vjerujem da će kreativni poticaji doći sami od sebe.
