Na početku me mučilo pitanje kako je moguće da čovjek dođe u stanje u kojem traži da i u trenutku smrti bude sam u nekoj bolnici, bez članova obitelji ili prijatelja. Odatle sam krenuo unazad – objašnjava srpski dokumentarist Srđan Keča pobude iz kojih je krenuo u snimanje dokumentarca "Pismo ocu" koji je prošli vikend ušao i u hrvatsku distribuciju. Riječ je o nagrađivanom 50-minutnom filmu tijekom čijeg snimanja autor, tragom smrti oca koji izoliran umire od raka, saznaje za njegovu, u obitelji skrivanu, prošlost dragovoljca u srpskim postrojbama.
– Kada je to saznanje došlo, doslovno na isti način na koji dolazi gledatelju u filmu, usred jednog kadra, osjetio sam da je ta tajna potpuno paralelna očevoj tajni o njegovoj bolesti. Razlika je u tome što su u toj tajni sudjelovali svi protagonisti filma iz njegove generacije, a samo smo brat i ja bili isključeni, zaštićeni. Zašto? Mislim da je nemoguće objasniti taj čin uopće, a kamoli s osam godina. Ni ja ga u filmu nisam pokušao objasniti.
Kolektivna katarza
Kako je "Pismo ocu" utjecalo na srpsku javnost, a kako na Kečinu obitelj? Naime, očev brat u dokumentarcu upozorava autora da neke izjave ne stavlja u film.
– Film je bio neka vrsta katarze, sigurno za obitelj, a čini mi se i za brojne gledatelje na našim prostorima. Valjda kao što je meni bilo potrebno da sklopim tu kolektivnu tragediju, tajne jedne obitelji i pad jednog čovjeka u jedan film, tako je i drugima bilo potrebno da vide takvo što, da postoji neka nit koja sve to povezuje u jednoj sasvim običnoj obitelji – kaže Keča, a na pitanje kakav je odnos prema ocu imao prije početka snimanja, a kakav ima danas, odgovara:
– Nezahvalno je definirati taj odnos. Uostalom, mislim da čovjek u odnosu s nekim tko više nije tu može samo shvatiti ponešto o sebi samom. Kroz taj film shvatio sam koja su to pitanja koja bih postavio ocu, ali kako to obično i biva – prekasno da bih ikad dobio odgovore.
Posebnost "Pisma ocu" vrlo je ogoljen Kečin redateljski stil koji cijelu priču smješta na razinu sirova poetskog eseja.
– Brzo smo pri montaži shvatili da taj film ima vrlo krhku strukturu i vrlo usko definiran jezik – objašnjava Keča.
Bez banalizacije
– Kad god bismo pokušali izaći izvan tog jezika, na primjer da bismo uključili neki arhivski materijal iz rata, cijela se stvar raspadala. Ta jedna dodatna slika potpuno bi banalizirala cijeli film. Također, u pismima u kojima se obraćam ocu moglo je pisati samo nešto što bih mu zaista i rekao. Pa kada jednom filmu oduzmete sva ta uobičajena filmska sredstva kao što su glazba ili naracija koja objašnjava situaciju, ono što ostane je vrlo blisko golom osjećanju.
Ja ne vidim nista dramaticno u otkricu da ti je otac bio dobrovoljac. Covek je voleo svoju zemlju. Autor filma govori o tome kao da je to neki dramaticno los dogadjaj. Ne razumem zasto?