Najnoviji, treći po redu roman Slađane Bukovac “Stajska bolest” svakako je štivo koje imponira aktualnošću, ali i poetičnošću. Objavio ga je zagrebački Sandorf, a uredio Ivan Sršen koji je kao urednik i nakladnik posljednjih mjeseci izbacio nekoliko odličnih domaćih proznih djela. Slađana Bukovac i romanom “Stajska bolest” potvrdila je svoj osebujan prozni put koji karakterizira i kontrolirana filozofičnost koja se gnuša svake komercijalizacije, ali i spretno građenje fabule u kojem autorica ne bježi ni od odmjerenog koketiranja s uzusima kriminalističkog romana. Naravno, “Stajska bolest” nije tipični krimić, ili točnije rečeno, uopće nije krimić u klasičnom smislu, ali će čitatelje svakako privući motivima iz više nego aktualne hrvatske crne kronike koje autorica nudi elegantno i na kapaljku, s puno elegancije i sporog, upravo sjevernjačkog filmskog ritma.
Autorica roman nije prenatrpala ni likovima ni temama. Svoju glavnu junakinju, nesuđenu akademsku građanku Jelenu smjestila je u čudan, izmješteni azil za mahom ostarjele i islužene konje koje vikendom u terapeutske svrhe spokojno jašu i bolesna djeca. Zapuštena farma strateški je smještena u blizinu riječne propusne granice, i to s državom iz koje se tradicionalno stalno nešto šverca. U ne tako davnom ratu švercali su se oružje i ljudi, a u otrcanoj tranzicijskoj svakodnevici duhan, droga i opet ljudi, ali ovaj put pridošli iz jako dalekih, čak i prekokontinentalnih krajeva, što je, uostalom, jedna od središnjih geopolitičkih tema današnjice. U osnovi britka i pravdoljubiva Jelena živi s mučaljivim Pravednikom, snažnim i autoritativnim mačističkim muškarcem koji ne govori puno, ali koji ima ključ za mnoge brave kojima je čvrsto zaključan ovaj roman.
Odnos između Jelene i Pravednika ipak se dinamizira kada se u njen život vrati nekadašnji profesor s fakulteta, dokazani borac za ljudska prava, uobičajeno tajnovit i nedostižan, pravi maneken političke korektnosti i ekološke i svake druge osviještenosti. Tu je i prvi susjed konjske farme, skromni Izvjestitelj koji šalje svoje kratke informativne tekstove u metropolsku novinsku centralu bez puno ambicija i inspiracije, ali i čovjek koji intuitivno saznaje i ono što možda i ne bi htio saznati. Tako ni kriv ni dužan postaje osoba gotovo u središtu jednog krvavog obiteljskog zločina, ubojstva mlade žene i majke ispred tzv. sigurne kuće koje na čvršći ili slabiji način povezuje većinu likova ovog mračnog romana u kojem samo ženska junakinja ima pravo na osobno ime. Najplemenitije i najnadahnutije stranice ove mudre knjige rezervirane su za životinje, i to prvenstveno konje, ali i pse o kojima je autorica ispisala veliki broj duboko proživljenih rečenica.
Upravo su konji i psi gotovo metafizički nadomjestak iskrene ljubavi koja itekako nedostaje u odnosima između ljudi. Upravo su te plemenite životinje spoj s neobuzdanom, ali ipak pravednom prirodom i njenim zakonitostima koje čovječanstvo tako uspješno zatire u sebi. Roman “Stajska bolest”, smješten u polunapuštenu i ofucanu provinciju koju je metropola željna električne energije krvnički olako ponizila kao bogomdanu lokaciju na nuklearni međudržavni otpad, potresna je literarna freska današnje provincijalizirane Hrvatske koja se pretvara u turističku kulisu u stilu zapadnjačkog Disneylanda.
To je štivo koje se bavi naličjem neciviliziranog životarenja i likovima koji kao da su preživjeli 19. stoljeće i odjednom se našli u brzotrčećem vremenu koje ne razumiju i kojem ni po čemu ne pripadaju. I dok mnogi samozvani gurui samopomoći, ali i politički europeizirani manekeni danas mantraju da je potrebno zaboraviti tužnu i tragičnu prošlost i okrenuti se budućnosti, roman “Stajska bolest” poručuje da čovjeku nema pomoći od guranja glave u pijesak ni od neimenovanja problema. Stoga se pri kraju ovog romana koji se bavi svim gorućim problemima hrvatskog društva, i privatizacijom, i zagađenjem prirode, i medijskom potkupljivošću i lažnom međuljudskom solidarnošću, ipak nazire komadić istinskog, duboko ukopanog optimizma. Zlu ne trebalo.
