Roman “Nekoliko ptica i jedno nebo” plodnoga hrvatskog dramatičara Mire Gavrana deseti je njegov roman za odrasle. Prvo izdanje Mozaik knjiga tiskao je u čak dvije i po tisuće primjeraka i, koliko se može čuti, uskoro će biti tiskano i drugo izdanje jer knjiga ponestaje u knjižarama. Ništa čudno. Miro Gavran provjereni je pisac bestselera, autor koji ima odličnu recepciju i izvan hrvatskih granica, književnik koji je prozni zanat ponajviše ispekao pišući knjige za djecu, a poznato je da su djeca iznimno zahtjevna literarna publika.
U uvjetno rečeno povijesnom romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo” Gavran se dohvatio jedne stvarne povijesne osobnosti, fra Didaka Buntića, hercegovačkog prosvjetitelja i humanista koji je u Prvom svjetskom ratu spasio na tisuće hercegovačke djece od gladi organiziravši im putovanje u (tada) bogatu Slavoniju i Srijem. Ovdje se mora povući jedna paralela s današnjicom, koju je vjerojatno svjesno htio naglasiti i autor, a to je pitanje što se to dogodilo sa Slavonijom da je u samo sto godina od zemlje dembelije postala regija siromaštva, beznađa, novih još očajnijih gastarbajtera i propalih oranica i poljoprivrednih kultura? I zašto je netko već desetljećima sustavno uništava i to i u obje Jugoslavije, ali i u navodno suverenoj Hrvatskoj u kojoj sve pršti od domoljublja? Ako je, dakle, roman poetskog naslova “Nekoliko ptica i jedno nebo” roman o Hercegovini s početka 20. stoljeća, onda je to i roman o Slavoniji, kako onoj staroj, arkadijskoj, tako i ovoj suvremenoj, gotovo pa prosjačkoj.
Gavran je uz povijesnu, pomalo i biblijsku priču o fra Didaku Buntiću i njegovim suvremenicima (koji ga svi i nisu zdušno i jednodušno podupirali) uvrstio i suvremeniju ljubavnu priču o slavonskom studentu (i potomku onih hercegovačkih mališana kojima je učeni fratar spasio živote) koji za studija u Zagrebu pronalazi svog bračnog partnera povazdan sumnjajući u svoj izbor. Ta druga dimenzija romana dinamizirala je povijesnost one prve, o stvarnim likovima kao što su to i carica Zita ili pak poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine general Sarkotić koji je fra Didaku ipak omogućio besplatan prijevoz vlakom za gladne hercegovačke mališane.
I dok je kod ljubavi koje su se rađale u onim teškim i neizvjesnim danima Prvog svjetskog rata bio moguć i sretan kraj, ljubavi koje su nastajale u naoko puno mirnijim uvjetima u drugoj polovici 20. stoljeća kao da su bile predodređene za propast i stalna preispitivanja, za sumnje i ljubomore i na kraju čak i potpuni krah pojedinaca, i to ne samo bračni, nego i psihološki.
Jasna je gotovo religijska poruka Mire Gavrana, da ljudska sreća ne ovisi samo o materijalnome i da se do stabilne ljubavi ne može doći bez vjerovanja u ispravnost vlastitog izbora.
Vjerovanje je svakako jedna od najvažnijih tema ovog čitkog romana u kojem se jedan Filip, novinar rodom iz Nove Gradiške koji ima pretke u Hercegovini, nikako ne može odlučiti između dvije žene, Stele i Marije, koje mu prevrtljiva sudbina donosi kao na dlanu, u prepunom vlaku kao mitskom mjestu ljudskih susretanja i zbližavanja.
Ta ga njegova neodlučnost na kraju tjera u bolest i u društveno autsajderstvo kojem ima lijeka. A lijek je, sugerira autor pomoću svog psihički okljaštrenog lika, vjerovanje u tih, pojednostavljeno i metaforički rečeno, nekoliko ptica i jedno nebo. Ili kako je to Filip precizno izrekao “Tako da se ne sumnja ni u sebe ni u onoga koji je na nebu”. U današnjem društvu u kojem se religija i te kako komercijalizirala i institucionalizirala (i to ponajprije na svoju štetu), Gavranov roman mnogima će djelovati anakrono i naivno.
Ali, nema sumnje da će mnogima biti i utjeha i iznimno emotivno i koncentrirano putovanje u vlastitu prošlost, putovanje vlastitim precima koji su stjecajem povijesnih silnica imali barem dva zavičaja i čiji su životi i te kako ovisili o dobrim namjerama i trudu jednog skromnog i plemenitog hercegovačkog fratra o kojem znamo puno manje nego što bismo trebali. •
Unistio je ulazak u drzavu i dva rata sa njom.