Intermedijalni naslovni skok iz visoke tehnologije u visoku književnost dao je u nas već izvrsna ploda. Najprije je Branimir Bošnjak pjesničku zbirku "Svrhe malih stvari" podnaslovio kao "SMS poezija", a sad se i u samom naslovu pojavila ta znana mobitelska kratica. Pod njom se krije vrhunsko esejističko štivo germanista, muzikologa i književnika Viktora Žmegača, jednog od onih rijetkih autorskih imena što hrvatskoj literaturi priskrbljiju dimenziju europskosti, svjetskosti.
"SMS eseji" (Profil, ur. V. Visković) pravi su primjer književne izvrsnosti. Ne iznenađuje nimalo što je stigao baš iz neumorne Žmegačeve radionice, pisca koji nas je već "razmazio" lucidnim, eruditskim zapažanjima i sposobnošću da komparatističkim uvidom analizira i sintetizira književne i kulturne fenomene. Tom je daru u "SMS esejima" pridodao tematsko širenje područja interesa s umjetničkih fenomena i na fenomenologiju svakidašnjice te stilsko okušavanje u komunikativnijem, beletrističko-stručnom, duhovitom, poentirajućem izričaju.
Djelo je spoj kulturalne kritike, povijesnih digresija i autobiografske sastavnice. I premda u uvodu autor tvrdi da nije za autobiografiju, jer misli "da su svi takozvani uzbudljivi događaji jedan kao drugi, i da su samo rijetki trenuci tišine doista jedinstveni", a od sjećanja se očekuje "da se u njima povremeno očituje i božica akcije i da autor pokaže kako zna biti 'cool'", Žmegač neodoljivom preciznošću i ljepotom iskaza rekonstruira doba i mjesta svoga odrastanja (međuratna i poratna Slatina, Virovitica, Osijek), podsjeća na vremena i običaje koje je strogo određivao "decorum" (norme prihvatljiva društvenog ponašanja), a onda "vanjsku" autobiografiju puni detaljima one "unutrašnje": intelektualnog sazrijevanja uz knjige i glazbu (u fokusu su mu ključne pojave kulture moderne i postmoderne u posljednja dva stoljeća), da bi svemu priključio oštroumne invektive na naš prezent: na svijet virtualne zbilje koja potiskuje stvarnu, na vrijeme globaliziranog mišljenja, u kojem novi "decorum", jače od ijednog starog, potire individualnost na račun masovnog ujednačenog (ne)ukusa. No Žmegač nije "staro zanovijetalo" koje će nostalgično i sentimentalno prizivati prošlost i pljuckati po sadašnjosti. Njegov je pogled i na protekle i na tekuće fenomene: od umjetnosti do mode, od glazbe do ekologije, od književnosti do medija, od filma do sporta, uvijek utemeljen u bogatim znanjima i uvijek usmjeren prema ironijom obojenom uočavanju apsurda, paradoksa i proturječja što se kriju u svakoj ljudskoj djelatnosti u bilo kojem vremenu. Ozbiljne teme zaogrnute su u lepršavu, čitku formu. Žmegač će tako parafrazirati: "tihi dani u klišeju", "diskretni šarm futurologije", "Shakespeare na daskama koje disko znače"; rabit će kolokvijalizme: "bumo se seksali", "kao udaren mokrom krpom", "kaj god"; plest će kulturološke asocijacije: "Samson kod frizera", "muze u muzeju", "Oscar Wilde na motoru", "Boris Godunov i KGB"... Goetheova Wilhelma Meistera nazvat će "maestrom kulturnopovijesne prognostike". Žmegača bi se, parafrazirano, moglo nazvati maestrom kulturnopovijesne i sociokulturne dijagnostike.
