Zamislite pametni “Seks i grad”. Jeste? Ako trebate pomoć: neka to budu žene od krvi i mesa, s prošlošću koja nije špranca šopinga, ispijanja koktela i traženja “onog pravog”. Kada uspijete, te i takve žena prebacite na ulice Madrida. Jeste?
Dobili ste sjajan roman “Žene koje kupuju cvijeće” Vanesse Montfort (Fraktura, urednica Iva Karabaić prijevod Silvana Roglić, 139 kuna), priču koja će svaku čitateljicu duboko zamisliti, ali i obradovati sretnim završetkom. No, nije ovo priča o potrazi za ljubavlju. Štoviše, ovo je priča o tome što sve žene dopuštaju drugima – ali i samima sebi – za iluziju “biti voljenom”.
Autorice kroz svoje junakinje zapravo ocrtava sudbine žena našeg doba, i svaka od njih je, ma koliko životna bila, zapravo simbol. Jedna dopušta da je muškarac iskorištava i tlači, druga je superžena koja može sve, treća fatalna ljepotica koja će si dopustiti sve osim starosti, četvrta mora biti savršena u svemu, dok je peta (zapravo glavna junakinja koja nam priča ovu priču) udovica koja pokušava iznova pronaći samu sebe. Baš je njezin “sindrom” najzanimljiviji. Ona je, naime, suvozačica, žena koja dopušta da o svemu odlučuje muškarac koji je voli. Kroz njezinu sudbinu autorica zapravo propituje što je uopće ljubav u današnjem svijetu, može li ona biti isprika za sve. Njezina junakinja vodi dobar život, voli i voljena je, ali u trenutku kada bolest i smrt odnesu njezina partnera, letimičan pogled unazad pokazuje joj da stvari baš i nisu tako jednostavne.
Je li to sudbina, pita Vanessa Montfort, mora li žena odustati od prvog lica jednine. I koliko toga treba žrtvovati (čak i lažnom) prvom licu množine? Svaka žena na ova pitanje mora odgovoriti sama, a pri tome joj ovaj roman služi kao zanimljiv, sjajno napisan, putokaz.
