Zbirka Kokša godinama je skrivena od pogleda javnosti. Nakon smrti njezina kolekcionara biskupa Đure Kokše 1998., mijenjala je lokacije, a trenutačno je smještena u jednoj od kurija na zagrebačkom Kaptolu, gdje se čuva uz brojne druge umjetničke vrijednosti Zagrebačke nadbiskupije. Kako se ove 2022. navršava stotinu godina od rođenja zagrebačkog biskupa Kokše (Molve, 1922. – Zagreb, 1998.), teologa, filozofa, povjesničara, kanonista i skupljača umjetnina, Galerija Klovićevi dvori za 13. prosinca priprema raskošnu izložbu jednog dijela (oko 200 izložaka) njegove goleme kolekcije koja prema posljednjim podacima broji više od 1000 umjetnina.
- Đuro Kokša bio je zagrebački pomoćni biskup u vrijeme kardinala Franje Kuharića i punih 20 godina rektor Papinskog hrvatskog zavoda svetog Jeronima u Rimu. Između ostalog bio je i kolekcionar koji je skupljao umjetnine i dobrotvor i mecena umjetnosti. Vrlo osebujna ličnost i veliki erudit - istaknula je autorica izložbe, viša kustosica Danijela Markotić i nastavila:
- Odredbom svog ordinarija Alojzija Stepinca u jeku Drugog svjetskog rata, na Badnjak 1942., Kokša odlazi na studij u Rim pa u to doba počinje i njegova fascinacija umjetnošću i tada se formira njegov ukus. Pod utjecajem majstorija kojima Rim obiluje prvotno se profilirao kao ljubitelj renesanse, manirizma i baroka, a kasnije će se okrenuti i suvremenim vrstama umjetnosti.
Dakle Kokša kao mladić u Rimu odlučuje nabaviti prvu sliku. Bila je to slika pripisana Richardu Wilsonu, "Bijeli monah", a u dnevnicima bilježio je svoje dojmove o Rimu, pa tako 4. ožujka 1943. zapisuje: "Počinjem voljeti Rim – i naročito – renesansu – njenu mirnoću i muškost." Kako su godine odmicale skupljao je sve, od starih majstora preko inozemnih i domaćih majstora 20. stoljeća pa do slikara naive. Naime, rođen je u Podravini, u Molvama, i čitav je život ostao vezan uz svoj rodni kraj i pomagao je i hrvatske umjetnike naive iz tih seoskih sredina. Usko je prijateljevao s Lackovićem koji je i sam bio kolekcionar pa su često razmjenjivali umjetnine, ali i s ostalima, Mijom Kovačićem, Generalićem, Rabuzinom...
- Manje je poznato da je sedamdesetih kada je u Vatikanskim muzejima otvorena zbirka suvremene religiozne umjetnosti, jedna cijela soba bila posvećena hrvatskim umjetnicima među kojima su bili i Meštrović, Kljaković i Vidović, ali Kokša je uspio pridonijeti i tome da su se među njima našli i umjetnici naive poput Lackovića, Kovačića i Rabuzina, a i dandanas ta se djela ondje čuvaju - kaže Markotić.
- U Klovićevim dvorima vidjet ćemo dvjestotinjak djela, što je uži izbor iz bogate zbirke koja ih po novim procjenama Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije, koja je vlasnik cijele zbirke, ima i više od tisuću. Predstavljamo presjek svih cjelina od kojih se zbirka sastoji. Počinjemo sa starim majstorima od 16. do 19. stoljeća preko inozemnih, najviše talijanskih umjetnika, do naših umjetnika počevši od hrvatske moderne i Frangeša, Valdeca i Medovića preko Meštrovića, Kljakovića do novijih imena poput Reisera, Price i Murtića. Tu su neka amblematska djela za svaku od dijelova kolekcije... Dulčićev "Sv. Juraj", primjerice, slikan je baš za Kokšu jer se na slici nalazi crkva u Molvama i ona nam je i glavni vizual izložbe, od starih pak majstora izdvojila bih "Rođenje" Jeana Restouta što je jedina slika tog umjetnika koja postoji u hrvatskoj baštini. Umberto Boccioni je pak kuriozitet jer se Kokša kretao i u tom društvu u Rimu i skupio je i dobar dio tih futurističkih radova što je zanimljivo s aspekta da jedna svećenička figura iz visokih krugova skuplja djela u to doba suvremene umjetnosti koja je odstupala od kriterija koje bi možda Crkva podržavala. Dakle, nije se ograničavao u tom smislu niti se oduševljavao samo sakralnim djelima ili autorima koji slikaju tu tematiku. Imao je široko znanje i dobro je razumijevao umjetnost - govori autorica izložbe.
Družio se s umjetnicima koji su mu mnoga djela i darovali, dopisivao se s njima i slike razmjenjivao i s drugim kolekcionarima, poput Vinka Perčića. U Kokšinoj se zbirci nalaze i djela nekih od najeminentnijih umjetnika svoga vremena, poput dviju vrijednih slika Bukovčeva suvremenika i prijatelja Mate Celestina Medovića, "Portret Olge Modec" i pejzaž "Vrijes". O Meštroviću je suvišno i govoriti, a i s njim je Kokša održavao korespondenciju i ima više od desetak njegovih djela u kolekciji. Zanimljiva je, primjerice, koincidencija kada Kokša na Badnjak 1942. dolazi na nastavak studija u Rim, da ondje istodobno, i to baš u Zavodu sv. Jeronima, boravi i Ivan Meštrović s obitelji koji se nakon tromjesečnoga ustaškog zatvora i osude u Zagrebu na smrt, sklonio ondje uz pomoć Vatikana. Nema podatka da su se Kokša i Meštrović tada sreli. No iz Kokšine arhive znamo da mu je Meštrović godinama kasnije, kada je već bio rektor, iz Amerike pisao:
"Mnogo poštovani dr. Kokša, ponajprije vam čestitam na časnom položaju upravitelja drevnog hrvatskog instituta u centru kršćanstva. Sv. Jeronim je zavod u kojemu se je pored kršćanskog duha gojilo i održavalo i hrvatski narodni duh. Neka vam Bog pomogne da tako bude i ubuduće. Pored ovog, razlog ovim mojim redcima je i sljedeći: dr. Abramić mi je pisao da mu je Sveti Otac prilikom njegove audijencije spomenuo svoju bistu koju sam izradio za vrijeme mog boravka u Rimu i da je izrazio želju da bi volio imati jedan primjerak te biste. Budući da se spomenuta bista nalazi u sv. Jeronimu, kojemu sam je poklonio, palo mi je na pamet da vam pišem da taj portret poklonite Sv. Ocu u znak pažnje."
Đuro Kokša umro je 26. studenoga 1998. u Zagrebu. Naime, 1978. papa ga je proglasio pomoćnim biskupom zagrebačkim, tad završava i njegov talijanski period i on se početkom 80-ih seli u Zagreb. Tad je prenio i zbirku iz Italije u Hrvatsku i više počeo skupljati domaće umjetnike i zbirka brojčano raste sve do njegove smrti.
- Posljednji put njegova kolekcija, oko 470 izložaka, bila je predstavljena 1989. u Klovićevim dvorima. Od tada do danas u tom obujmu nije prikazana. Sve te umjetnine danas su smještene na Kaptolu. Uglavnom, Đuro Kokša bio je prava renesansna ličnost, zvali su ga i Strossmayer našeg doba u smislu paralelizma njihovih umjetničkih zbirki koje su ostavili hrvatskom narodu – kaže Markotić.
U tom segmentu šteta je što Kokšina zbirka, osim jedan njezin dio na nekoj izložbi poput ove koja traje određeno vrijeme, nije permanentno otvorena javnosti a osnovni razlog tome je, doznajemo, pitanje njezina smještaja u adekvatnom prostoru.
