Kao što je Dražen Katunarić osebujna autorska osobnost na hrvatskoj književnoj sceni, tako je i njegov novi roman “Prosjakinja” (Leykam international, ur. Eugenija Ehgartner) apartna pojava u novijoj hrvatskoj prozi.
Po čemu se Katunarić izdvaja iz “prosječnog” lika hrvatskog književnika? Ponajprije po širini europskog obrazovanja (diploma filozofije iz Strasbourga) i jačini intelektualnog angažmana u hrvatskom, ali i u širem zapadnoeuropskom književnom krugu, osobito frankofonskom (s Alainom Finkelkrautom, npr., utemeljio je utjecajni časopis “Europski glasnik”, čija nas hrvatska inačica pod Katunarićevim vodstvom obogaćuje iznimnim promišljanjima kulturne slike suvremenog svijeta).
Katunarić je napisao 20-ak knjiga (nagrađivane i prevođene poezije, zanimljive proze, vrhunske esejistike), urednik je naklade “Litteris”, promicatelj hrvatsko-europskih književnih veza (objavio je i u Hrvatskoj ugostio, primjerice, jednog od najkontroverznijih pisaca današnjice Michela Houellebecqua)... Stvaralačka energija kakva se ne susreće baš često, unatoč stotinama naših pisaca “na papiru”, članova DHK i HDP-a!
Po čemu se pak Katunarićeva “Prosjakinja” izdvaja iz “prosječne” suvremene hrvatske prozne slike? Ponajprije po tematskom i stilskom otklonu od onoga što se uobičajilo zvati stvarnosnom prozom, iako s njom dijeli mnogi element. U jednoj se sastavnici roman može identificirati i kao “realističan” prikaz hrvatske, napose zagrebačke zbilje u posljednja dva-tri desetljeća 20. st.
Da bi rekonstruirao tu stvarnost, Katunarić se, osim za mimetičku prozu karakterističnim postupcima “vjernog preslikavanja”, osnaženog umetanjem u fikcijsko prozno tkivo ulomaka s povijesnim ličnostima i događajima iz politike i kulture (burna 1971., rat 1991., Tito, Bakarić, Galbraith, John Cage, Ivo Pogorelić...), poslužio i tehnikom visokostilizirane proze s moćnim simboličkim i metaforičkim djelovanjem. Svemu je pridodao poigravanje naizgled nespojivim (što se zna učiniti paradoksalnim, ali u romanu uglavnom funkcionira!) narativnim metodama: s jedne strane neskrivenim pozivanjem na mitološku baštinu; s druge (ironizacijskom?) uporabom elemenata trivijalnih žanrova.
Njegovi su protagonisti, naime, moderni Orfej i Euridika “bačeni” na zagrebačke ulice. Oni su supruzi čiji se brak raspada: pravnik Franjo ometena uma koji se približava opasnu rubu poniranja u ludilo i izvrsna pijanistica Ivana čija je izgledna karijera u tim okolnostima osuđena na propast, što je vodi do dna egzistencije i s malom kćeri prisiljava na prosjačenje... Isprepleten igrom s općim mjestima “starinske”, romantičarske “lake” proze (s obveznim repertoarom neobuzdanih strasti, fatalnih obrata, brze izmjene tragičnih zbivanja, od bolesti do pada u posvemašnje siromaštvo) i modernističkim obrascima “teške” proze što propituje fluidne prostore između zbiljskog i irealnog, roman “Prosjakinja” začudno je štivo bez pandana u novijoj produkciji.
