Tamara Obrovac 26. studenoga u zagrebačkom ZKM-u održat će veliki koncert u povodu 20 godina diskografske karijere. Izuzetna umjetnica, prvorazredna pjevačica, ali i duhovita zabavljačica, Tamara Obrovac jedna je od najkompletnijih domaćih glazbenih figura.
Kako predstaviti 20 godina karijere na jednom koncertu? Je li brzo prošlo?
Karijere je i nešto više, ovih 20 godina odnosi se na diskografsku aktivnost koja je zbog rata kod mene došla kasno, tek 1996., a s koncertima sam počela i prije, sredinom 80-ih u Zagrebu. Svakako je brzo prošlo, a izbor skladbi s dosadašnjih 10 albuma neće biti jednostavan. No čini mi se da će ipak biti najzastupljenije skladbe s albuma “Daleko je” i posljednjeg “Canto amoroso”, čija je internacionalna promocija u tijeku. Svirat ćemo izbor uspješnica s dosadašnjih albuma.
Sjećam se kad sam koncem 90-ih pisao recenzije vaših prvih albuma. Svi su kritičari bili jednoglasni u ocjeni da je riječ o vraški posebnoj i zanimljivoj autorici, pjevačici i glazbenici. Koliko ste se vi mijenjali stječući iskustvo?
Iskustvom čovjek stječe veću opuštenost, više vlada zanatom i nema problema s osnovnim stvarima kao na početku. Za mene je potreba za izražavanjem neko normalno stanje i normalna potreba, to doživljavam kao neku vrstu zadanosti, nikad to zapravo nisam puno problematizirala i uglavnom radila na tome da to što bolje artikuliram. Tek kasnije shvatila sam da sam i kroz skladanje puno naučila o glazbi.
Tedi Spalato je jedan od rijetkih koji me rasplače kada slušam neke njegove izvedbe
Što se autentičnosti tiče, teško je suditi sam o sebi, ali navest ću primjer Matije Dedića koji je odmah poslije diplome došao u bend i već je pri prvim tonovima bilo jasno o kakvom je glazbenom kapacitetu riječ. Na CD-u Ulika, na kojem sam prvi put na pravi način artikulirala spoj Istre i jazza, svirao je s nevjerojatnom zrelošću za tako mladog čovjeka. Isto vrijedi i za bubnjara Krunoslava Levačića i Žigu Goloba.
Sintagma kojom vas danas novinari i publika opisuju, etno-jazz diva, tada zapravo nije postojala. Ali tada su se kod nas rodili neki autentični pravci, poput ča-vala ili etno-jazza, kao da je oslobođena neka luda energija?
Etno-jazz diva jako ozbiljno zvuči, malo preozbiljno za mene. Istra je izašla na šire tržište tek po osamostaljenju Hrvatske, kao da se tek tada otvorio medijski prostor za nju, bez obzira na to što su i prije postojali ljudi poput Francija Blaškovića koji je istarska glazbena ikona još od 70-ih.
Narodnjaci su nas “ubili” i još nas ubijaju, a i vi ste odigrali glavnu ulogu u vraćanju tradicijskih utjecaja spojenih kroz prizmu autorstva i jazza?
Po meni je samo stvar u konstrukciji i suštini spoja između tradicije i glazbe; bez obzira na žanr, ona za mene mora biti glazbeno-zanatski i emotivno utemeljena, a kod tzv. narodnjaka problem je u tome što je taj spoj neosnovan u svakom smislu, od čisto zanatskih kategorija pa do istinitosti iskaza. Da se izrazim kulinarskim primjerom, ako vam se krema i biskvit u kolaču ne prožmu, neće stvoriti onaj okus i onu aromu koji kolač čine dobrim.
Tako je i s glazbom, ne možete staviti red folka, red tehna, rocka, popa i slično, tome pridružiti tekst koji baš nije prepoetičan i dobiti cjelinu koja dobro funkcionira. Što se mene osobno tiče, stvaranje glazbenog amalgama između Istre i jazza nesvjestan je proces, razum se uključuje tek kada počnem raditi na dramaturgiji, tj. strukturi same skladbe i na aranžmanu, samo nastajanje je instinktivno.
Na riječ jazz obično se misli da je riječ o glazbi koju masovna publika ne razumije. Kakav je vaš odnos prema elitnom i masovnom, jeste li zadovoljni time što vaše pjesme pjevuši publika i cijeni struka?
Često mi se znalo dogoditi da ljudi koji prvi put odslušaju koncert budu oduševljeni i kažu da su mislili da je to onaj “teški” jazz, tako da pojam jazz doista ima stigmu kod prosječnog slušatelja. Mislim da je recept vrlo jednostavan – ako se svira iz srca i gušta, a pogotovo kad su to ovako sjajni glazbenici, ta se energija, radost i sloboda izražavanja osjećaju. Kod mene se taj trenutak nekog prodora u širu publiku dogodio s pjesmom “Daleko je onaj ‘ko me voli” iz filma “Što je muškarac bez brkova”.
Ne znam što više volim: trenutak intime kada nastaje pjesma ili kada je dam glazbenicima
Zanimljivo je to da sama melodija nije moja, već narodna pjesma iz okolice Zadra koju mi je prijateljica otpjevala; dojmila me se pa sam je doradila, harmonizirala i napravila aranžman. Nekih nekoliko mjeseci poslije pustila sam je Hrvoju Hribaru čisto kao ilustraciju da sam obradila pjesmu koja je s područja na kojem je sniman film i njemu se toliko svidjela da je postala glavna tema filma. Nakon toga sam primijetila da me prepoznaju na naplatnim kućicama, u trgovinama i slično. Trebalo mi je neko vrijeme da se na to naviknem, a sad mi je drago kad mi ljudi priđu, pozdrave me i kažu nešto lijepo o mojoj glazbi.
Uvijek ste svirali s vrhunskim glazbenicima, a vaš prateći bend Transhistria Ensemble ih je pun. Volite li nadgradnju nastupa uživo i jeste li zadovoljni kako ste nadogradili i uobličili koncertne nastupe?
Ne znam sto više volim, trenutak intime u kojem nastaje pjesma ili kad je predam ovim sjajnim glazbenicima koji je onda pretvore u pravu, živu tvar. Naši su nastupi vrlo spontani, događa se ono što trenutak nosi, nikada ne spremamo unaprijed ništa što se tiče scenskog nastupa, a pjesme uvijek dobivaju neku novu formu. Nikad nismo neku pjesmu odsvirali isto. Stoga se uvijek prije nastupa molim nekom svom “privatnom” božanstvu da nam omogući dovoljno slobode i opuštenosti.
Surađivali ste s mnogim domaćim glazbenicima, što vam se posebno usjeklo u pamćenje?
Imala sam dosta lijepih suradnji i druženja, ali možda bih izdvojila duet s Tedijem Spalatom u pjesmi “Ti i ja”, koja mi je nekako “podletjela” kad sam si kupila gitaru i prčkala po njoj. Odmah sam znala da je to pjesma za njega. Tedi je jedan od rijetkih koji me je rasplakao kad sam slušala neke njegove izvedbe.
Koliko se zadnji album “Canto amoroso” razlikuje od početaka i jeste li na početku bili svjesni kamo sve svojom glazbom možete ići i stići?
Pa ja ga osjećam zrelijim ponajprije u smislu opuštenosti u pjevanju, sigurnosti stečene iskustvom, a mislim da ne mogu prosuditi skladateljski element s obzirom na to da je moj proces rada uvijek isti i relativno jednostavan; glazbom izražavam svoja unutrašnja stanja pa se to reflektira i na skladbe. Na počecima sam gajila nade i želje da postanem dio svjetske jazz-scene, to je, vjerujem, normalno.
Je li teško biti autor prepoznatljive glazbe u jazzu? Ili je, kao u svakom žanru, potrebno imati autorski impuls pa se glazba sama razvija ako znate što s njom hoćete i imaš dobre suradnike?
Što se prepoznatljivosti tiče, već od samih početaka bila sam sklona traženju svog skladateljskog rukopisa, ali i nečemu možda još bitnijem, izražavanju svog emotivnog stanja; obje su me potrebe zapravo dovele do Istre; spajanje jazza koji je moje glazbeno izvorište sa zvučnošću istarske glazbe i dijalekta bilo je važan moment u postizanju vlastitog skladateljskog izričaja, ali i u stvaranju emotivnog utemeljenja kroz pjevanje na istarskim dijalektima.
Iako postoje jako različite forme iskaza u suvremenom jazzu, čini mi se da emotivno utemeljenje najviše nedostaje suvremenim jazz-skladateljima. Oni se vrlo često bave zahtjevnim glazbenim sekvencama koje često nemaju utemeljenje u nekom unutarnjem stavu ili osjećaju pa stoga i ne mogu doprijeti do slušatelja na toj razini koja je za mene osobno najbitnija. A suradnici su iznimno važni, oni donose tu finalnu artikulaciju, energiju komunikacije i takozvanu “kemiju” koja se stvara na pozornici.
Radili ste mnogo glazbe za film i kazalište. Koliko su vam ograničenja produkcije i slijeđenje neke ideje redatelja ili scenarista bili teret?
Jako volim raditi primijenjenu glazbu, ona mi omogućava jedan drugi pristup i daje mi čitavu paletu mogućnosti za izražavanje, ponajprije u žanrovskom smislu, pogotovo imajući u vidu današnju softversku podršku, zvukove, semplove i slično koji omogućuju da čovjek puno toga može i sam odsvirati i snimiti.
Suradnja ovisi od redatelja do redatelja, a jedino kada mi skladanje glazbe za film ili kazalište može biti teret je kada ne dobijem bar osnovne upute od redatelja o funkciji glazbe. Glazba, pogotovo u filmu, može donijeti značajnu emociju i žanrovski dodatno definirati predstavu/film, a to je ipak odgovornost redatelja, a ne autora glazbe.
Niste samo autorica, nego i flautistica, pjevačica, ali i zabavljačica, a tako je malo kompletnih glazbenika?
Ne bih ulazila u tu vrstu prosudbe jer na pozornici se uvijek ponašam onako kako se osjećam, govorim stvari koje osjećam i mislim, a najvažnije mi je da budem koncentrirana isključivo na pripadanje glazbi. To me jedino u pravom smislu ispunjava i omogućuje mi istinski izričaj, kako u pjevačkoj ekspresiji tako i u improvizaciji i igri s glazbenicima.
Pripremate glazbu za predstavu “Ljudi od voska” Janusza Kice prema tekstu Mate Matišića. O kakvom je projektu riječ i kad je premijera?
Riječ je o vrlo zanimljivom i kompleksnom tekstu, svojevrsnoj trilogiji u koju je Mate utkao i dosta autobiografskih elemenata pri kojima se nimalo ne štedi. Priča je ispričana u nekoliko slojeva, a Mate “plete” tekst s nekoliko raznorodnih stajališta istodobno, preplićući pri tome i različite žanrove; komediju, crnu komediju, dramu s elementima krimića, a tekst ima i nadrealne dijelove.
Uz takvog autora i kolegu glazbenika i redatelja poput Janusza Kice velika je odgovornost skladati glazbu koja će dostojno pratiti sve aspekte ovog djela. No dajem sve od sebe. Matu jako poštujem i kao autora glazbe, sjećam se da sam prije nekoliko godina bila oduševljena kako je skladao (i još sam i odsvirao sve instrumente) glazbu za dokumentarac o Tomu Gotovcu. Tada sam ga zvala telefonom da mu to kažem i rekla mu u šali da je glazbu tako dobro napravio da bih ga najradije oženila… Ali bio je već oženjen (smijeh).
