“Živčani” crtež akademskog slikara (koji i kipari) Roberta Budora podsjeća nas na drugog umjetnika: Giacomettija. Ne djelom, nego onim što stoji iza djela. No to je osobni dojam. Giacometti je na žičani kostur svojih mršavih skulptura nabacivao materijal, gips, a naposljetku bi tog gipsa bilo više na njemu nego na karakterističnoj tanašnoj skulpturi. Gusta mreža crnih linija Budorovih crteža iz kojih izranja lik, bolje reći obris lika što ga crta, podsjeća nas na Giacomettijev “nerazriješen” odnos između teme i materijala, odnosno likovnog sredstva. Nije, dakako, Budor trajnim ljepilom vezan za liniju, ali ta povezanost ipak izgleda kao trajna i beskrajna. No na kraju ipak govorimo o figuraciji, o likovima koji izranjaju iz apstraktne crtežne situacije. Vidimo to i na izložbi “Prolaznici, torza, lica”, otvorenoj u Studiju “Josip Račić”, za koju kataloški tekst piše književnik Željko Ivanjek.
– Prizori su to iz svakodnevice – kaže Budor – likovi znanaca, moje kćeri Dore i kolega, koje sam zapamtio i htio portretirati. Napamet sam ih radio, onako kao bih ih zapamtio, čime sam izbjegao suvišne detalje. Tako je pogođen karakter osobe – kaže umjetnik – a da pritom nema anatomski izrazito oblikovanih lica. U jednom je prijašnjem intervjuu rekao i da anatomija nije tu u prvom planu, jer je važna i ljepota linije.
Sada njegova “mreža tuša, boje ili olovke” prelazi u 3D, u treću dimenziju. Tu su torza oblikovana od pečene keramike čiji “tupi, ciglasti ton” autor oživljava pastelnim tonovima. Torza otkrivaju ono što lice uspijeva skriti – kaže Budor kojemu tijela čak i više govore nego lice! – Ljudi skrivaju lica, ali tijelo ne, iako tijelo govori o osobi čak i više nego lice – kaže Budor. – I crteži i kipovi su istovrsna ekspresija, primjerena meni, mojem senzibilitetu kojem je priroda glavna inspiracija. Tako imamo tu jedno prirode na osobit način – jasan je Budor.
