Na Pulskom filmskom festivalu premijerno je prikazan “Božji gnjev”, ratna drama s elementima trilera i detektivskog filma temeljena na istoimenoj knjizi Josipa Mlakića. Glavnu ulogu vojnika HVO-a čiji brat pogiba u izrazito sumnjivim okolnostima duboko u terenu pod kontrolom bošnjačkih snaga suvereno igra Ivo Krešić, a u ostalim ulogama uvjerljiv je ansambl jakih glumaca (i glumica!) među kojima su Marko Cindrić, Martina Mandek, Domagoj Mrkonjić, Ivan Skoko, Mario Knezović, Anđela Kusić, Vlasta Ramljak, Vini Jurčić i drugi. Kao posebnu zanimljivost valja istaknuti da je većina radnika na filmu, od asistenata režije do tehničkog osoblja, imala male uloge pred kamerama, pa se primjerice legendarna majstorica maske Ana Bulajić Črček pojavljuje i u ulozi medicinske sestre.
Ne spominjemo ju tu slučajno, jer njezina maska, kao i kostimi Vedrane Rapić i scenografija Damira Gabelice u “Božjem gnjevu” su besprijekorni, toliko da su nas već u prvim kadrovima mentalno vratili u 1993. godinu. U tome su dakako pomogle i atmosferična kamera iskusnog Mirka Pivčevića i montaža Veljka Segarića. Posebno isticanje i Zlatnu arenu svakako zaslužuje originalna glazba Andrije Milića, koji je u suradnji s dizajnerom zvuka Ivicom Drnićem stvorio zvučnu kulisu dostojnu najvećih klasika vesterna.
Ukupno gledajući, “Božji gnjev” svojom je slojevitom pričom i vještom izvedbom jedan od najboljih filmova o hrvatskoj vojsci u devedesetima, koji ne bježi od prikaza mračnih sila koje su se s uvjerenjima iz Drugog svjetskog rata i pod zaštitom Crkve devedesetih vratile u Hrvatsku, a zbog kojih su brojni momci bespotrebno ginuli. Štoviše, oni koji su vukli konce iz Zagreba i istovremeno šurovali s nominalno neprijateljskim stranama u ovom su filmu prikazani kao glavni negativci, dok su sa suprotne strane rovova tek vojnici zaglavljeni u istom besmislu kao i naši mladići. Neki od njih poznaju se i otprije pa se u trenucima između rafala među njima odvijaju šale i švercerska trgovina. Kako radnja odmiče, sve je teže odrediti tko kome smješta i zašto su mladići s početka filma stradali, a pokušaj istrage i naše junake vodi prema pogibelji.
O svemu tome naumili smo razgovarati s redateljem Kristijanom Milićem, ali on je već u premijernoj noći “pobjegao” iz Pule kako bi se posvetio novom projektu. Idućega jutra zato smo dobili priliku susresti se s njegovim glumcima i producentom Slavenom Knezovićem, koji je proživljavao još jedan rat kako bi završio projekt.
– Filmovi se inače dugo rade, ali ovaj smo radili predugo, od 2017. godine. Zbog pandemije smo dvaput prekidali snimanje, virus nas je stalno probijao, glavni glumac je bio toliko bolestan da je iskašljavao krv. U međuvremenu se dogodila i inflacija koja nas je skoro potopila, ali isplivali smo. Glumci su u nemogućim uvjetima odradili lavovski posao – rekao nam je Knezović, koji i sam igra u filmu.
U razgovoru ističe da je ovo više antiratni nego ratni film te da mu je posebno drago što prikazuje sudbine vojnika HVO-a kojima im je devedesetih pripadao.
– Rat je okvir u kojem su se pomakli i zamračili brojni umovi, kao što se danas ponovno događa. Užasi u Ukrajini počeli su se događati taman kad smo ušli u montažu pa se nadam da će se naš film gledati kao poruka o besmislenosti bilo kojeg rata, jer najčešće se na suprotnim linijama rovova nalaze isti ili slični ljudi – dodaje Knezović, najavljujući da će film u kina krenuti oko studenoga, kao što je bio slučaj i s ratnim filmom “Šesti autobus” čiji su autori početak distribucije vezali uz obljetnicu pada Vukovara.
Da se ovdje prije svega radi o antiratnom, a još više o antiosvetničkom filmu, smatra i Ivo Krešić, koji je utjelovio Iliju, glavnog junaka koji pokušava istražiti i osvetiti naoko besmislenu smrt svojeg brata.
– Knjigu Josipa Mlakića pročitao sam 2017. godine i odmah sam se snažno povezao s glavnim junakom. Ja sam 1979. godište, otac mi je bio u ratu, a Ilija me podsjetio na likove koji su u to vrijeme defilirali kroz našu kuću, kao i na one s kojima sam se nužno susretao kada sam kao tinejdžer počeo izlaziti po Mostaru. Čitajući njegovu priču, sjetio sam se kako je Meša Selimović govorio o ljudima koji čitav život žive ispravno, da bi u jednom trenutku shvatili da su bili potpune budale. Na pragu te spoznaje Ilija sebi uzima za pravo da postane božji gnjev, usprkos citatu s početka filma, koji govori da je osvetnička uloga samo Božja – rekao nam je glavni glumac.
Govoreći o moralnoj ambivalenciji svojeg lika, prisjetio se uloge Roberta De Nira u “Taksistu”, za kojega smo svi navijali iako nije postupao ispravno.
– Željeli smo prikazati patologiju čovjeka koji u potpunosti vjeruje u ispravnost svojih postupaka čak i kada u tome prelazi sve granice. Kod Ilije mi se posebno sviđa što on u svojoj srži nije koljač, on je gospodin, profesor matematike, i tko zna što bi bilo s njim da nije bilo rata – kaže Ivo Krešić, dodajući kako mu je posebno važno što u filmu nema “naših protiv njihovih”, nego su s obje strane rovova jasno prikazani ljudi.
"....zbog čega su naši dečki ginuli u Bosni?".... Čemu takovo pitanje? A zbog čega su Hrvati ( Hercegovci i Bosanci), i to puno više, ginuli u RH? Svi su se oni borili za opstojnost hrvatskog nacionalnog korpusa. Rat se prelio preko granica.