Bit će ovo tanka Pula, slušala sam mjesecima u filmaškim krugovima, u kojima je dominantni narativ bio da nam središnji nacionalni festival u programskom smislu ove godine neće mnogo ponuditi. Trenutačno smo na pola 71. Pulskog filmskog festivala i drago mi je što moj dojam uopće nije takav – pažljivo programiranje i nekoliko sjajnih iznenađenja Pulu su učinili zanimljivom, pa i podatnom za beskonačne rasprave nakon što zadnja projekcija završi. Tu prije svega mislim na filmove poput "Naše djece" Silvestra Kolbasa, koji je usprkos protivljenju svojih najbližih napravio dokumentarnu topografiju svih njihovih spaljenih i iznova građenih obiteljskih mostova, a o čijim smo etičkim i umjetničkim aspektima još dugo razgovarali. Nije to film bez mana, pitanje je zapravo i o kome govori, ali dok se o filmu priča i dok nas provocira, možemo reći da je autor uspio.
Još jedan zanimljiv primjer je "Proslava" Brune Ankovića po istoimenom romanu Damira Karakaša, koji je trenutačno najbolje ocijenjeni film po glasovima kritičara, ali i najlošiji po glasovima publike, što govori o dualizmu kojega se Pula ne može riješiti i koji je iznova predmet brojnih rasprava o tome kakve filmove trebamo i za koga se oni snimaju. Na "Proslavu" kao nacija možemo biti apsolutno ponosni, sigurna sam da će dobiti i mnogo Zlatnih arena, a kao utjeha za one kojima je te vrste filmske umjetnosti dosta, tu su mnogo pitkiji filmovi poput Grlićeva "Svemu dođe kraj" i crnogorske komedije "Živi i zdravi", koji su za razliku od "Proslave" napunili Arenu i dobili sjajne ocjene publike.
Meni je pomalo drago što u trenutku pisanja ovoga teksta najvišu ocjenu publike (i najnižu žirija) drži "Frka", studentski film Svebora Mihaela Jelića, koji se već debitantskim "Zagrebačkim ekvinocijem" nametnuo kao glas generacije i napokon nešto novo u hrvatskom filmu. Taj mladi autor nije čekao da mu prođu godine, ako ne i desetljeća do financiranja prvog dugometražnog filma, nego je okupio suradnike i krenuo raditi, u nemogućim financijskim uvjetima stvarajući filmove koji zanatski nisu idealni, ali u kina privlače generaciju koju je hrvatski film odavno izgubio, dvadesetogodišnjake koji su osim njegova filma na festivalu došli još samo na koncert Buč Kesidija.
Dobra je ovo godina i za manjinske koprodukcije, u kojima se posebno ističe fenomenalni mađarski dokumentarac "Kix", koji je koproducirala Eclectica, kuća koja stoji i iza Ankovićeve "Proslave" i koja svojim održivim rastom (prvih su se godina držali isključivo kratkih formi) postaje jedna od najboljih priča hrvatskog filma.
Kao još jedan pozitivan pomak koji mi kao Slavonki mnogo znači istaknula bih činjenicu da nam iz tog, filmski predugo zanemarenog kraja ove godine dolaze čak tri naslova – uz "Frku", koja je snimljena u Osijeku, tu su i ozbiljno producirana "Sveta obitelj" Vlatke Vorkapić te "Žena s gumenim rukavicama", film koji je uz scenarističku podršku Ivora Martinića i jake osječke glumačke snage predvođene Aretom Ćurković i Sandrom Lončarić snimio svestrani đakovački kreativac i kinoamater Mario Šulina, zasluživši mjesto u natjecateljskom programu festivala.
Znajući kakvi nam naslovi slijede, sigurna sam da će među njima biti još nekoliko dobrih priča, što znači da se Pula unatoč niskim očekivanjima ove godine izvukla i pokazala nam da se u hrvatski film isplati ulagati i za njega navijati, disonantnim tonovima usprkos.
