Kazališni režiser Jagoš Marković rođen je u 1966. godine u Podgorici. Kazališnu režiju diplomirao je u Beogradu. Režirao je više od pedeset predstava, a među njima su i „Kate Kapuralice“, „Hekuba“, „Gospođa ministarka“, „Filomena Marturano“, „Galeb“, „Glembajevi“, „Lukrecija o bimo rekli Požeruh“, „Skup“, „Hasanaginica“, „San ljetne noći“, „Kraljica Kristina“…, ali i opera „Carmen“, koju je radio za HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci…
Za svoje režije dobio je i izniman broj nagrada, gotovo bi se moglo reći, koliko predstava, toliko nagrada. Trenutačno u Dubrovniku, na poziv intendanta Dubrovačkih ljetnih igara Kreše Dolenčića, priprema Shakespeareovu tragediju „Romeo i Julija“, koja će biti izvedena u renesansnom ljetnikovcu Skočibuha na Boninovu, zapuštenom i zahtjevnom prostoru u kojem je Joško Juvančić prije gotovo trideset godina postavljao „Trilogiju“ Ive Vojnovića.
Režirali ste nekoliko puta u Rijeci, a ove godine i u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu. Vaše predstave gostovale su u Hrvatskoj. Je li vas iznenadio poziv za režiju na Dubrovačkim ljetnim igrama?
Ne znam je li me iznenadio, ali razveselio jest. Dubrovnik je za mene intimno važan i prevažan. Ono što se u intimnoj abecedi zove „sveto mjesto“… Otkad pamtim sebe, ovaj me grad puni ljepotom. Neke od prvih spoznaja životnih, estetskih ovdje sam stekao… Rastao sam gledajući Igre i velikane dramske umjetnosti i naše i svjetske. Dugačka bi bila priča i odveć intimna.
Jesu li glumci u predstavi „Romeo i Julija“ isključivo vaš izbor?
Uvijek bili, pa i sada, ali kao i uvijek, u suradnji s upravom. Sve je moj izbor, odgovornost je sva moja.
Juliju igra crnogorska glumica Kristina Stevović s kojom ste već radili, a koja je svojedobno dobila i nagradu Marul u Splitu, i to za ulogu Anice u predstavi „Maškarate ispod kuplja“ u režiji Ivice Kunčevića. Romeo je hrvatski glumac, još student Robert Budak. Postoji li između njih kemija i je li uopće potrebna za ovu općepoznatu ljubavnu tragediju nad tragedijama?
Postoji, ali prije kemije, o kojoj se puno govori, treba dara i rada, a oni to imaju oboje. Kemija dođe sama, kao i nadahnuće, a ono ne posjećuje lijenčine.
Vi ste i scenograf predstave. Je li ljetnikovac Skočibuha u kojem se održava predstava također vaš izbor?
Krešo Dolenčić mi je ponudio „Romea i Juliju“ u Skočibuhi. On je smislio i, svaka mu čast na tome. Ja sam pristao i to odmah. Skočibuhu sam znao otprije. Gledao sam Juvančićevu „Trilogiju“ prije trideset godina u njoj. Nisam mogao biti siguran da će Igre uspjeti omogućiti ovu produkciju u Skočibuhi. Drugo je vrijeme od onog, teže. Ali jesu. Bravo za njih. Golem je to posao.
Prije dvadeset godina radili ste „Romea i Juliju“ u beogradskom kazalištu Boško Buha. Koliko se ova dubrovačka režija razlikuje od one beogradske?
Apsolutno drugo vrijeme, drugi ja, stariji dvadeset godina.
Potpisujete i izbor glazbe. Koliko će glazba biti važan element vašeg viđenja Shakespearea?
Uvijek je važna, za svaku predstavu, pa i za ovu. Jako.
Ovo je godina Shakespeareova jubileja, svijet obilježava 450. godina od piščeva rođenja. Volite li kazališne i književne jubileje?
Sve kazališno volim, pa i jubileje. Eleonora Duse je rekla Sari Bernhard: „To što govorite nema nikakve veze s umjetnošću!“ Bernhard je na to odgovorila „Nema veze s umjetnošću, ali ima s teatrom!“ Hoću reći da ima stvari u teatru koje nisu u vezi s umjetnošću, ali mu pripadaju, pripadaju biću teatra. Tako i jubileji. A izvan teatra jubileje ne volim. Čemu to. Brojevi su relativna stvar.
Iznimno je bila hvaljena vaša režija Držićeva „Skupa“. Čime je to Držić u vašoj režiji očarao Srbiju, ali i cijelu regiju?
Nije moje da govorim o tome. Bilo bi neskromno, ali taj rad pamtim kao čaroliju. Moram reći da me ovaj sada proces podsjeća na taj proces rada.
Koliko je ovaj kruzerski i restorantski Dubrovnik pretvoren u veliki diskoklub uopće ostao grad umjetnosti?
Ostao je itekako. Uvijek će biti. To ovisi i o nama koji dođemo raditi. To ovisi o Dubrovčanima koji ne daju, brane i taj „umjetnički“ Dubrovnik, čuvaju festival. I mi se nešto pitamo. Naša posvećenost odolijeva kruzerima. Referiramo se na ono što je vječna ljepota, a Dubrovnik je prepun baš te ljepote. Ja te kruzere „ne vidim“.
Do koje se mjere umjetnik smije akomodavati vremenu?
Do male mjere, male. Mode i diktati vremena su za malene ljude, pa i malene zanatlije koji misle da su umjetnici. Ali postoji unutrašnji glas koji boli kao savjest i ništa drugo. Vrijeme ulazi kao zrak, kao vjetar. Moramo biti u svom vremenu, naravno, ali ostati svoji pod svaku cijenu.
Što mislite o uvjetima u kojima danas djeluju hrvatski kazališni umjetnici?
Ne mislim na uvjete. Mislim na to što mi dajemo gdje god bio. Usput, uvjeti su u Dubrovniku odlični. Potpuno.
Imate li u Dubrovniku neko mjesto za opuštanje ili ste samo radoholičar kojem ponestaje vremena za pokuse do premijere?
Opuštam se vrlo. Ne bih mogao davati koliko dajem kad se ne bih i punio. Mjesto nije tajna, da ne mistificiramo. Pogađate? Pa more je tu, hej, more! Većeg regeneratora nema. Čini da vrijeme protječe drugačije. Kao što pola sata scenskog gustog života stvara dojam da su prošle dvije godine, nekad tako i pola sata plivanja u tišini čini da je prošlo puno više vremena. Odmakne se čovjek. Sagleda bolje sve, osjeti drugačije.
