Pandemiji usprkos kultura se žilavo ne da. Kerempuh, Gavella i &TD ušli su u novu sezonu, HNK Zagreb završava sjajan Festival svjetskog kazališta i galopira ususret premijeri Puccinijeve “Lastavice” 21. studenoga. Klovićevi dvori od sutra pulsiraju u ritmu Oskara Hermana i izlažu njegova nikad viđena djela, pred zatvorenim Umjetničkim paviljonom niknula je “trnovita” futuristička skulptura Nevena Bilića, Galerija Kranjčar odiše minimalizmom Mladena Galića, a HDLU je spreman za raskošnu prezentaciju 6. Bijenala slikarstva.
Onima pak koji vole spajati umjetnost i prirodu, hladnim danima usprkos, prava pozivnica da prošeću Maksimirom je upravo postavljena skulptura dvometarskog konja, kipara Hrvoja Dumančića. Sjetno nazvana “Uspomena”, skulptura oblikom dječjeg konja za njihanje priziva sjećanja, asocira na djetinjstvo, ispucalom pak strukturom atipičnom za tog kipara napetih formi, i na nedavni zagrebački potres. Ne čudi stoga da je pri njezinu postavljanju kraj Vidikovca bilo i suza, posebice kad je na pravom konju izjahao 12-godišnji dječak – svojevrsna metafora samog kipara koji je Maksimirom, dok je to bilo moguće, jahao u djetinjstvu.
– “Uspomena” je dio javne prezentacije dijela moga doktorskog rada, točnije njegov umjetnički dio, a slijedi još finalna obrana teoretskog dijela pred komisijom na ALU na temu “Skulptura na temu konja kao jedna uspomena iz djetinjstva”. Konj je izrađen od bronce, pun pukotina koje bih slikovito usporedio sa samim životom koji nije bajka već u realnosti ima puno tonova i slojeva koji nas u konačnici čine potpunima. Naziv skulpture došao je spontano, motiv konja za njihanje uzeo sam kao antropološki simbol djetinjstva kojim sam pokušao individualnu memoriju usporediti s kolektivnom memorijom likovnih promatrača – govori Hrvoje Dumančić pa pojašnjava da je Maksimir kao lokaciju prezentacije izabrao jer on kao osoba teži prirodi.
– Osim toga, prvih natjecateljskih dana u konjičkom sportu jahao sam u obližnjem konjičkom klubu. Poznajem svaku stazu parka jer se do prije dvadesetak godina njime još moglo jahati. Štoviše, na jednom od treninga, dok sam se pripremao za državno prvenstvo, tu sam i pao s konja i slomio nos i danas to nosim kao uspomenu na to doba. No i inače sam sebe usmjeravam na to da iz prirode, kao iz svojevrsnog prirodnog punjača, crpem energiju. Priroda me balansira i uvjeren sam da svi odgovori leže u njoj. Zato za ovu prigodu nisam htio galerijski prostor već prirodno okruženje, tim više što primjećujem deficit javnih i parkovnih skulptura u Hrvatskoj – kaže kipar čija će skulptura u Maksimiru ostati izložena do kraja listopada. Osobno, kaže, za sada nije pokrenuo inicijativu da ona ostane u Zagrebu ili u nekom od zagrebačkih parkova. Stoga, iskoristimo mi možda ovu priliku da otvorimo i to pitanje jer lijepo bi bilo “Uspomenu” redovito obilaziti za šetnji gradom.
Mentor za ovaj rad na doktorskom studiju Dumančiću je veliki kipar Miro Vuco za kojeg kaže da je stručan, pun podrške i pružanja slobode umjetničkog izražavanja, ali je uvijek bio tu kad je to bilo potrebno... Teoretska pak mentorica mu je profesorica Vera Turković. Diplomu očekuje uskoro, a doktorski studij u njegovu je slučaju, kaže, osobna nadogradnja koju bi opet ponovio, a nada se da će mu biti i svojevrsna pomoć u daljnjem umjetničkom radu, ali i prenošenju znanja drugima.
Inače, umjetnikova fascinacija konjima traje od trenutka kada je kao petogodišnji dječak na poljima pokraj vikendice u Zelini ugledao konje upregnute za oranje. Dok su drugi jurili za nogometnom loptom, njega je opijao miris štale. Jahati je počeo kao sedmogodišnjak, bio je viceprvak Hrvatske u preponskom jahanju i danas je vlasnik dvaju konja koji su smješteni nedaleko od Zagreba, a na stalno mu ponavljano pitanje što ga kod tih životinja toliko fascinira da cijelu karijeru radi samo njihov lik, pokušao je opet naći nov i originalan odgovor:
– Bio sam introvertiran dječak koji je u konjima našao srodnu dušu. S njima sam čitav život, oni su bili moji učitelji. Nose snagu, a s druge strane izraženu senzibilnost što mi se čini odličnim spojem i ljudskih osobina pa uvijek pokušavam i u sebi naći spoj tog dualiteta. Konji su, kao i ljudi, društvena bića, životinje krda, ali istodobno individualci. To me uvijek iznova očarava. Sjećam se kad sam, jašući kao desetogodišnjak, prvi put osjetio da sam s konjem postao jedno. Njegove noge postale su moje, njegova visina, snaga i osjetljivost također. Kad jašem, opet sam onaj mali dječak. U tom momentu i u tom iznimnom osjećaju jedinstva ključ je mojeg konstantnog, svakodnevnog vraćanja konjima. Intuitivna su bića, osjećaju ljude, mijenjaju karakter ovisno o vašim namjerama i tome jesu li one dobre ili loše, osjećaju vaš strah.
Fascinacija konjima za studija na ALU u Zagrebu donijela mu je i probleme, čak i s profesorima koji se nisu mogli načuditi zašto ne prestaje kipariti konje, no Dumančić je vjerovao u taj motiv i slijedio unutarnji poriv naprosto zato što je bio iskren i veselio ga.
– Uvjeravali su me da su moji motivi pogrešni, zastarjeli, a ja sam samo radio ono što osjećam, tu sam beskompromisan. Premda sam tipično hrvatsko dijete, Zagrepčanin odrastao u Travnom, ne mogu se dovoljno načuditi toj odbojnosti prema konjima, tom kompleksu sela koji se dogodio u trenutku kada se u doba socijalizma rađalo građanstvo koje se poslije sramilo svog seljačkog podrijetla. Silno je bilo to zaziranje pa sam jedva čekao da diplomiram. Odmah nakon Akademije shvatio sam da će mi u inozemstvu biti puno lakše predstavljati svoj rad – kazao nam je Dumančić. Tako je i bilo, okrenuo se Francuskoj gdje je imao niz izložbi, a tamo je usvojio i koncept “open” studija koji sada prakticira u ateljeu u Zagrebu.
– To je sustav otvaranja vrata ateljea u svrhu druženja kako bih ljudima približio to što radim. Primijetio sam koliko se iznenade kad im iznesete svoja razmišljanja, vole slušati, inspirira ih razmjena iskustava. U današnje vrijeme sve je manje galerija, istiskuje ih konzumerizam, umjetnici se snalaze na drukčije načine i ovako sami rade galerije od svojih prostora. Usto održavam i kiparske radionice namijenjene djeci i odraslima koji su željni potaknuti svoju kreativnost. Potražnja za radionicama je velika i mogao bih ih i više organizirati, ali ne želim da se to pretvori u konfekciju. Želim polaznicima dati sto posto sebe i to ljudi osjete – kaže Dumančić, domaćoj javnosti poznat i kao autor drvene alkarske povorke Muzeja Sinjske alke za koji je izradio 24 skulpture: deset konja i 14 portreta alkara i alkarskih momaka.
