Branko Brezovec vratio se Krležinim “Gospodi Glembajevima” i to na otvaranju osmog Krležinog festivala koji se uporno održava u vrtu piščeve pomalo uklete kuće u podnožju Tuškanca. Krležini “Glembajevi” igrani su na Dubrovačkim ljetnim igrama 2017. (predstava se održala samo jednu sezonu), baletna verzija uspješno se daje u zagrebačkom HNK, a Miroslav Međimorec će na sv. Nikolu premijerno izvesti svoju verziju najpopularnije Krležine drame u Gavelli. Očito, riječ je o mamcu za publiku, a onda i za umjetnike.
A Brezovec, kao tata-mata Eurokaza koji je umjesto festivalskog obukao produkcijsko ruho, odlučio je temeljito protresti dosadašnje interpretacije Krležina teksta čiju aktualnost dodatno potencira razorna tupost hrvatske pretumbacije iz sigurnog i kontroliranog socijalizma u nesigurni i nekontrolirani kapitalizam.
Inteligentan i intrigantan
I dok je prije dvanaest godina Brezovec u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca ulogu barunice Castelli dao Severini Vučković, sada je tu ulogu namijenio krajnje inteligentnom i krajnje intrigantnom glumcu Domagoju Jankoviću. Zašto muškarac glumi jedan od mitskih likova hrvatske drame? Nitko, pa ni redatelj na to nema konkretnog odgovora niti ga daje potencijalnoj publici u kratkom tekstu u programskoj knjižici u kojem se uopće ne bavi vlastitom predstavom. No, jasna je redateljska intencija da reducirane likove Krležine drame (ovi “Glembajevi” krajnje su komorni pa je i broj likova sveden na šest iako neki od njih glume više karaktera) suprotstavi baš furioznoj erotičkoj inteligenciji kakvu ima Krležina barunica Castelli. Erotičkoj inteligenciji koja je dovoljno prodorna da zaludi ili pokuša zaluditi gotovo sve muške članove obitelji Glembaj postajući tako središnji lik ove mračne drame u kojoj se Krleža očito obračunavao s vlastitom erotičkim inteligencijom i vlastitim erotičkim demonima.
Barunica Castelli s brkovima? Ipak ne. Barunica Castelli bez brkova, gipkog tijela, snažne muskulature, almodovarske geste, sposobna zaklati škarama nesretnog i smušenog Leonea, a ne postati žrtvom posinka koji joj je također bio mračni predmet želje. Brezovčev Leone i ovog je puta, kao u Rijeci, bio Mislav Čavajda, glumac čiji talent i scensku pojavu hrvatski kazališni mainstream direktori prerijetko koriste. No prava scenska poslastica ipak se krije u liku starog Glembaja kojeg je lavovski snažno odglumio Zlatko Burić Kićo, jedan od vodećih hrvatskih filmskih i televizijskih glumaca uvijek spreman na eksperimentiranje i dekonstrukciju kanoniziranih svetinja.
No, da bi se mogao procijeniti stvarni domet uloga koje donosi Brezovčeva nova interpretacija “Glembajevih”, treba pričekati preseljenje ove predstave u kojoj je Suzana Brezovec glumila sestru Angeliku, Robert Španić (pre)ukočenog Silberbrandta, a Pavle Vrkljan “malog” Olivera u zatvoreni prostor. Jer vrt uz samotnu kuću Rein nije festivalskoj publici dao nikakve šanse da glumce u potpunosti čuju i vide, pogotovo u scenama koje su se odigravale na tlu, a bilo ih je iznimno mnogo.
Karikature neznanog autora
Ipak, treba pohvaliti simbolički snažnu scenu Ivane Knez i glazbu Stanka Juzbašića te kostime Suzane Brezovec. Uspješne su bile i karikature nepoznatog autora koje je publici pokazivao Oliver Glembaj, ali koje su isto postale žrtvom skučenog vrtnog prostora u kojem se Krležin festival održava pa ih mnogi nisu vidjeli.
Najradikalnije se Brezovec poigrao krajem Krležina komada. Starog je Glembaja koji leži na odru upravo šijanovski groteskno stalno oživljavao, stavljajući mu na glavu šareni ženski rubac poigravajući se tako spolnim iliti rodnim stereotipima. A barunicu Castelli pretvorio je u siromašnu proletersku švelju koja neumorno lupa po staroj singerici i iz negativnog lika postaje pozitivni. Jer u radu je spas, zar ne?
Zašto Brezovec i njemu slični ne napišu sami djela u kojima će muškarac glumiti ženu i slična prenemaganja? Zašto moraju masakrirati klasike i rasturati ih da bi bili "provokativni" na najbanalniji i najgluplji način?