Je li se ikada pri ulasku u zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, dok ste stajali u predvorju, zapitali kamo vode ona treća vrata, koja se nalaze točno u sredini između onih za ulazak u parter lijevo i parter desno? Ili, znate li što se krije u (naoko nevelikom) dvorištu nasuprot nekadašnjoj stanici Samoborčeka, točno preko puta mitske “Mrzle pive”?
Malo je onih koji znaju odgovoriti na oba ova pitanja i zato vas vodimo ravno u tehničko srce središnje nacionalne kazališne kuće, ono koje “kuca” na dvije zagrebačke adrese i bez kojeg čarolija na sceni jednostavno ne može postojati. Vodič na ovom uzbudljivom putu, a doslovno je riječ o nekoliko kilometara prehodanih po skrivenim kutcima kazališta bio nam je Mislav Kuzmanić, mladi splitski arhitekt koji je prije godinu dana postao šef (rukovoditelj je točna funkcija) Tehnike HNK Zagreb.
U kupolu iz koje visi luster
Dok nas vodi po dijelovima kazališta dobro skrivenim od očiju publike, otkriva koliko mu je trebalo da samoj zgradi, ali i njezinim djelatnostima, uđe “u dušu”:
– Kada prevedete moje zvanje arhitekta, ono zapravo znači “glavni tehničar”. Arhitektura je baratanje različitim mjerilima, vremenima, organizacijom rada i rad s različitim zanimanjima. Tako me moja struka, ali i cjelokupno moje obrazovanje, “trenirala” za sve što me dočekalo ovdje u HNK Zagreb. Ne postoji škola, tečaj ili mjesto gdje se uči kako biti šef tehnike jednog kazališta, posebno ne središnjeg i najvećeg kazališta u kojem djeluju Balet, Opera i Drama. Jednostavno treba ući u kazalište i učiti na licu mjesta ili, da vam to kažem kao Splićanin, baciti se u vodu i plivati. Meni je pomoglo i to što je moje uže polje u arhitekturi bio urbanizam. Očito mi po tipu ličnosti paše ta multidisciplinarnost jer, kada govorimo o urbanizmu, možemo reći da je to posao arhitekta koji izlazi iz uskog tima u kojem nekoliko arhitekata raspravlja o nekoj ideji i njenoj eventualnoj izvedivosti. Dakle, radeći kao urbanist, usko sam surađivao s ljudima raznih struka, od ekonomista do sociologa, a ta me multidisciplinarnost dočekala i ovdje, puno ljudi, puno različitih majstora, znanja, umjetnika, ideja i vizija. Zaista puno toga treba znati da bi se mogao raditi ovaj posao. Ni danas, nakon godine dana provedene u kazalištu, ne pada mi na pamet da kažem da sve znam, tim više što radim s ljudima koji su ovdje 20 ili više godina. Moj je posao izuzetno zahtjevan i isto toliko lijep – kaže Mislav i pita želimo li da nam pokaže svoje omiljeno mjesto u kazalištu.
Naravno da želimo! I onda “cipelcugom”, sasvim gore po stubištu, kao da ćemo ući na kazališni balkon, ali skrećemo na vanjski balkon zgrade, na stranu koja gleda prema istoku. S tog balkona vrata vode ponovno u unutrašnjost kazališta i put se račva u dva smjera. Onaj ravno vodi na mali podest iznad balkona samog kazališta, a drugi pred čelične ljestve. Njima se stiže pod samu kupolu kazališta, u onaj njezin dio iz kojeg se, kada ga treba očistiti ili promijeniti žarulje, spušta veliki kazališni luster. Dolje duboko pod nama jutarnja kazališna proba i nevjerojatan pogled iz ptičje perspektive. Glumački ansambl ima probu za “Glumicu”, autora i redatelja Pascala Ramberta, a glas moćne Alme Price i na probi jasno “dobacuje” do te najviše točke kazališta.
Negdje na pola puta prema dolje čekaju nas jedna zaključana vrata kroz koja i šefa tehnike mora pustiti dežurni vatrogasac. Vodi nas Mislav do kazališnih cugova. Riječ je o užadi (koja mora imati dobro izbalansiranu protutežu) kojom se iz pozadine upravlja predstavom, mijenja scenografija... I sada zamislite ljude koji to rade – ručno, naravno, u potpunoj tišini i gotovo potpunom mraku, pazeći na svaki svoj potez, ali i to da baš nikada ne smiju proći ispred reflektora. To je onaj skriveni tehnički “balet” kazališta koji se pleše nevezano za to je li na sceni ispod njih pravi balet, opera ili drama.
I tu smo ponovno u 19. stoljeću, u vremenu kada je HNK sagrađen (od svibnja 1894. do 14. listopada 1895.), jer tehnika ove kuće upravo je to – tehnika 19. stoljeća.
I to treba reći svakom kazalištu koje dolazi na gostovanje, a naravno da se velike strane kazališne kuće čudom čude da se u Zagrebu cugovima upravlja ručno. Čuđenje je još veće kada shvate koliko uigrana ekipa i ručno besprijekorno obavi posao.
I to je ta sinergija o kojoj Mislav Kuzmanić govori:
– Kada dolaze umjetnici sa svojim idejama, mi smo ti koji ih moramo shvatiti. I to je slično arhitekturi u kojoj imate one koji žele samo dobiti građevinsku dozvolu i one koji žele stvoriti nešto. I među izvođačima radova imate one kojima je u interesu da nešto stvore i one koji nešto samo odrade. U kazalištu nema odrađivanja, a svi su se ljudi ovdje toliko navikli na svakodnevnu interakciju da znaju da ne mogu raditi bez “feedbacka” drugih i vođenja računa da moraju vrhunski odraditi svoj posao, na koji se nadovezuje tuđi.
Ta se sinergija doslovno osjeća u svakoj radionici. U vlasuljarnici Vera Mucak “knifa” novu periku, a njezinu kolegicu Dariju Hrgović pitamo za koju je predstavu trebalo napraviti najviše perika.
Publika dolazi u slikarnu
– Od ovih koje su sada na repertoaru svakako za balet “Opasne veze”, jer doslovno svi plesači imaju perike – odgovara Darija i pokazuje pun ormar bijelih perika, dok u rukama drži onu za nacionalnog prvaka Baleta Tomislava Petranovića koji tu pleše glavnu mušku ulogu.
U muškoj krojačnici nailazimo na prvu probu kimona za operu “Madama Butterfly”, a na zidu već vise skice za kostime novog “Orašara”, balet za koji će se i ove godine pred zgradom kazališta stajati u dugim redovima.
Naime, s ovim se baletom u Zagreb vraća veliki ruski koreograf Vladimir Malakhov, koji je s istim ansamblom već postavio “Labuđe jezero”, a sudeći po onom što smo vidjeli u radionicama kazališta, bit će to ne samo pravi božićni balet nego i prava ruska bajka.
Ni u jednom trenutku tog uzbudljivog istraživanja nepoznatog HNK Zagreb Mislavu ne prestaje zvoniti mobitel. Pitanja, upute, dogovori... sve se obavlja u nekoliko riječi, ali nakon nekoliko sati koje nam je posvetio postaje jasno da više nema vremena za novinare.
I dok nas šalje u sigurne ruke voditelja radionica HNK (a taj će se dislocirani odio kazališta uskoro zvati Ateljei HNK Zagreb), Mislav Kuzmanić podsjeća na to da ćemo u studenome obilježiti 50 godina od prve, i jedine, velike rekonstrukcije glavne kazališne kuće Zagreba i Hrvatske. Ta je obnova kazališta završena 27. studenoga 1969., a uza sav svoj svakodnevni posao, sezonu koja “melje”, novi Festival svjetskog kazališta i sljedeći koji stiže već u siječnju uz Hrvatsko predsjedanje Europskom unijom, Mislav radi i na nekom budućem renoviranju kazališta, korak po korak, kako kaže “u promišljenim fazama”, od kojih je prva plan i projektna dokumentacija. I da, otkrio nam je što kriju treća vrata s početka priče. Iza njih je tonski pult kazališta.
A nas je put odveo u dvorište u Adžijinoj, u Radionice HNK Zagreb, gdje Denis Rubinić, voditelj pripreme kazališne proizvodnje, ima 30-ak zaposlenih te tim studenata kreativnih akademija i šegrta obrtničkih škola. U tom se dvorištu, na mjestu nekadašnje konjušnice i tvornice aviona, nalaze tapetarska i stolarska radionica, bravarija, slikarski i kiparski atelijer te veliki scenski studio u kojem se sklapaju dijelovi scenografija. Tu je i depo kostima, istinska kulturna baština hrvatske povijesti kazališta, nepregledni stalci na kojima vise kostimi od prvih dana rada kazališta (1861.) do danas. Iako se upravo radi na popisu svih kostima, procjena kaže da ih je oko 300.000.
Publika će sljedeći tjedan prvi put imati prilike vidjeti i taj dio HNK Zagreb. Tu će se (2. i 3. listopada), u tzv. velikoj slikarni, održati dvije izvedbe “Nachlass, predstave bez likova”, koju u sklopu Festivala svjetskog kazališta izvodi Rimini protokol iz Berlina. No na dan kada smo mi bili u radionicama Festival je još bio “na čekanju”. U dvorištu su se pripremala postolja za pozornicu za Dan otvorenog trga, koji je na livadama oko kazališta održan jučer, ali i obnavljale su se kulise za balet “Metropolis”. Nevrijeme praćeno velikom kišom koje je prošlog ponedjeljka pogodilo Zagreb jedno je drvo srušilo na dio scenografije, ali na sreću stradao je tek manji dio “Metropolisa”.
U ostalim radionicama radilo se na “Orašaru”: skulpture malenog i velikog konja, malenog i velikog kamina, samog lutka Orašara, maske miševa koje će na svojim glavama nositi plesači... U slikarskom atelijeru dočekao nas je Damir Medvešek, glavni slikar HNK Zagreb. Kaže da nema slikara koji nije prošao kroz ovu radionicu. U kiparnici glavni kipar Ivan Gašparić radi rame uz rame s gostom iz Španjolske. Enrique Conde asistent je scenografa baleta “Orašar” i već je tri tjedna u Zagrebu kako bi sav posao bio na vrijeme obavljen. On uskoro odlazi i sve dogovoreno prepušta rukama zagrebačkih majstora. Denis Rubinić otkriva:
– Premijera “Orašara” je 29. studenoga, a mi kompletnu scenografiju moramo isporučiti 17. studenoga. Stići ćemo, uvijek stižemo – rekao je i odjurio.
Steta kaj nema jedne dokumentarne emisije na temu kazaliste scena i cijele ekipe ljudi koji rade “iza reflektora”