Prije nekoliko dana Okružni sud Sjedinjenih Država za južni okrug New Yorka objavio je vijest o uhićenju stanovitog Filippa Bernardinija, 29-godišnjeg talijanskog državljanina. Uhitili su ga agenti FBI-ja nakon iskrcavanja na newyorški aerodrom JFK u operaciji koja se spremala već dugo, ali nije bila riječ, kao što bi mogli pomisliti, ni o teroristu ili o kakvom krijumčaru, odnosno nekom drugom prekaljenom kriminalcu. Bernardini je, naime, bar tako tvrde snage zakona i reda – kradljivac knjiga.
Svijet književnosti i izdavaštva, kao i svijet filma, također je podložan piratiziranju. Kao što na “torrentima” možete skinuti bilo koji film, tako su vam i u tek nekoliko klikova dostupne besplatne i ne sasvim legalne elektroničke knjige. No iako novac koji se u izdavaštvu vrti nikako nije sitniš, daleko je to od multimilijunskih gubitaka koje trpe produkcijske kuće kada neka epizoda poput “Igre prijestolja” ‘iscuri’ prije planirane premijere. A i mnogo će knjigoljubaca, čini se, još uvijek radije pričekati da pravu knjigu kupe i drže je u rukama. Svijet književnosti stoga obično ne potresaju pretjerane intrige i skandali, čak ni kad je riječ o ekskluzivnim izdanjima – u novijoj povijesti tek je američko izdanje posljednjeg nastavka “Harryja Pottera” uspjelo iscuriti van tjedan dana prije objave. I to se, kako je zaključeno, dogodilo slučajno, ljudskom greškom, a ne nekim hakerskim malverzacijama. Kako bi takav ishod spriječili, izdavači takvih knjiga za kojima vlada velika potražnja pribjegavaju i nekim naizgled prerevnim metodama – prevoditelji koji su radili na jednom od nastavaka “Da Vincijeva koda” Dana Browna posao su navodno morali obavljati u podrumskoj prostoriji uz zaštitare koji su ih pratili na WC.
Međutim, ako je za vjerovati američkom tužilaštvu, Filippo Bernardini je taj misteriozni lik koji je u pet dugih godina, uglavnom e-mail prijevarama, uspijevao od svih najvećih svjetskih izdavača izvlačiti kopije još neobjavljenih knjiga. Lov na njega trajao je već dugo, a ovog ljeta zamalo su mu u trag ušli istraživački novinari američkog Vulturea Reeves Wiedmann i Lila Shapiro. Ali jedno pitanje muči sve: koji je njegov motiv.
Kako je i na koje načine Bernardini svih ovih godina pokušavao i često uspijevao doći do stotina rukopisa uglednih pisaca poput Margaret Atwood, Anthonyja Doerra, Sally Rooney, Davida Lagercrantza pa i Ethana Hawkea, dobro je poznato i dokumentirano. Nije se radilo o hakiranju kakvim ga zamišljamo, upadanju u računala ili kompleksnim tehnološkim pothvatima, već o možda najuobičajenijoj vrsti cyber-napada, takozvanom “phishingu”.
Bernardini je bio zaposlenik nižeg ranga u britanskom izdavačkom gigantu Simon&Schuster. Na svom LinkedIn profilu, koji je sada deaktiviran, napisao je da je u izdavačku industriju ušao zbog svoje ljubavi i opsesiji prema pisanoj riječi i jezicima. Naveo je i da se, tečno ili manje tečno, služi s oko deset svjetskih jezika, među kojima su bili francuski, nizozemski i kineski. A svoje je kontakte iz tvrtke koristio kako bi putem lažnih e-mail adresa, kojih je stvorio stotinjak, od raznoraznih izdavača iskamčio digitalne primjerke knjiga. “Phishing” je vrlo zastupljen i jednostavan način internetske prijevare, a naziva se i “socijalnim inženjeringom” budući da se oslanja tek na ljudsku nepažnju i sitne previde. Ukratko, Bernardini bi stvorio e-mail adresu koja bi u svemu nalikovala pravoj e-mail adresi nekog zaposlenika, primjerice, u izdavačkoj kući Penguin Random House. Dok bi prava adresa glasila poput @penguinrandomhouse.com, Bernardini bi zamijenio slovo “m” vizualno vrlo sličnim “rn”: @penguinrandornhouse.com. Zatim bi u ime odabranog zaposlenika zatražio kopiju rukopisa – jer se prva izbrisala, jer je kod za “download” zagubljen ili je možda poslana u formatu koji računalo ne može očitati, ili bi iskoristio sijaset drugih, naizgled logičnih opravdanja. Radite li u izdavačkoj kući i naviknuli ste se da vam od kolega stižu deseci mailova dnevno, vjerojatno vam ne bi palo na pamet dvaput provjeravati adresu s koje je upit stigao. Nije mu to, ipak, uvijek uspijevalo. Novinari Vulturea saznali su i za pokušaj prijevare švedskog izdavača Norstedts koji se pripremao za objavu novog nastavka krimi-sage “Millenium”, prvog nakon smrti autora Stiega Larssona. A i prije nekoliko godina, u intervjuu za Večernji list, spisatelj David Lagercrantz, odabran kako bi nastavio Larssonov “Millenium”, spomenuo je pokušaj krađe njegova rukopisa koji opako nalikuje na djelo Filippa Bernardinija.
”Kada sam počeo pisati, izdavači su mi rekli da ne bih trebao koristiti računalo koje ima pristup internetu. Mislio sam da su paranoični – zašto bi mene itko hakirao? To je bilo naivno. Nedavno sam pitao svog izdavača jesu li nas ikada zaista pokušali hakirati – i jesu! Čak smo u nekoliko navrata dobivali e-mailove od tobožnjih prevoditelja koji su izgledali vrlo profesionalno, a koji su tražili knjigu unaprijed. Na sreću, zahvaljujući toj svojoj paranoji, uspjeli su na vrijeme prepoznati da su to bili prevaranti koji su se htjeli domoći knjige prije vremena!” kazao nam je tada Lagercrantz.
No ono što i dalje zbunjuje sve koji su tajanstvenog kradljivca knjiga pratili godinama, jesu njegovi motivi. Knjige koje je Bernardini tako drsko ‘mažnjavao’ nisu se pojavljivale na internetu, pa ni na dark webu. Za sada nema dokaza ni da ih je ikome prosljeđivao ili preprodavao, iako se na internetu vrte teorije o crnom kineskom tržištu knjiga. Nabavljanje rukopisa ne bi mu puno pomoglo ni u napredovanju na poslu, no Bernardini je radio i kao prevoditelj, a nekoliko knjiga koje je uspio ukrasti kasnije i jest preveo. Ipak, kao prevoditelj na raspolaganju je imao bezbroj nemjerljivo lakših načina da se dokopa navedenih knjiga. Možda ga je samo uzbuđivalo da ih baš on uspije prvi pročitati, prije ostatka svijeta. A možda je bila stvar i u nekoj opsesivnoj, patološkoj potrebi za krađom. Neki smatraju da Bernardini nije djelovao sam, već da je posrijedi organizirani zločinački pothvat koji uključuje više sudionika ili da je možda prljave poslove obavljao za nekog nalogodavca iz sjene. Iz ureda američkog tužilaštva kazali su da se optuženik navodno htio okoristiti tuđim kreativnim idejama za svoje vlastite književne pothvate, jer nije bio dovoljno kreativan – ni da ih se dosjeti sam, ni u tome da izbjegne da ga uhvate. Njegovu stranu priče i uvid u njegove motive, nadamo se, dobit ćemo tijekom suđenja, a Filippo Bernardini, koji je službeno optužen za krađu identiteta i računalnu prijevaru, mogao bi dobiti čak 22 godine zatvora.
