Zagreb je, nakon Londona, drugi grad na svijetu koji na kazališnoj sceni gleda “Genijalnu prijateljicu”, dramatizaciju slavnog romana talijanske autorice čiji je identitet skriven i koja piše pod pseudonimom Elena Ferrante. Nekoliko je razloga, a onima koji su čitali roman(e) ne treba objašnjavati zašto. Riječ je, naime, o višeslojnoj priči, nimalo jednostavnoj, onoj koja govori o jugu Italije u pedesetim godinama 20. stoljeća.
Taj jug i grad Napulj, u čije je radničko predgrađe smještena priča, nose sve moguće ožiljke zemlje gubitnice Drugog svjetskog rata, društva koje s jedne strane uništava teško siromaštvo i borba za svakodnevno preživljavanje, a s druge oni koji se polako izdižu iz tog siromaštva, ali samo zahvaljujući mafiji i pristajanju na njihova “pravila” igre. U tom i takvom, patrijarhalnom društvu žene su predodređene da budu žrtve, one su tek igračke u vlasništvu muškaraca – očeva, braće, muževa, ljubavnika. Nije to lijep svijet, nije to laka priča... ali zbog njezine dvije glavne junakinje, zbog dvije genijalne prijateljice, ona se dugo pamti.
Za kazališnu prilagodbu, čak i kada su riješeni svi (nemali) problemi s autorskim pravima za postavljenje ove predstave na scenu HNK Zagreb, ovaj je roman tvrd orah. Treba u prvom redu odlučiti gdje i kako sažimati, ali i zaustaviti tu epsku žensku priču, kako bi ona bila ne samo razumljiva već i uzbudljiva za one koji nisu čitali knjigu, a uz to treba gotovo šahovskom preciznošću, jasno voditi veliki broj likova. “Genijalnu prijateljicu” u izvedbi Drame HNK Zagreb režirala je mlada Marina Pejnović (zagrebačka kazališna publika pamti i voli njezinu “Bilježnicu Robija K.” u Kerempuhu) i odmah treba reći da je, po prijevodu Ane Badurine i u dramatizaciji Nine Pavlović i Filipa Jurjevića, napravila dobar posao.
Problem onih koji su čitali roman (i/ili gledali TV seriju snimljenu po njemu), ali i onih koji se susreću prvi put, riješila je na vrlo učinkovit način, u velikoj ansambl-predstavi s 29-ero glumaca, postoje zapravo tri uloge: Lila, Lenu i rajon. Uz to, obitelji iz tog rajona redateljica scenom vodi koreografskom preciznošću, što publici bitno olakšava snalaženje u tako velikom broj likova. Cijelu priču smjestila je na potpuno praznu i ogoljelu scenu, koju je zajedno s kostimima kreirala Zdravka Ivandija Kirigin. Ta pustoš simbolizira ne samo siromaštvo predgrađa već i opustošenost ljudskih duša, kod kojih je uobičajeni način ponašanja da otac baci kćer kroz prozor prvog kata zgrade, i to zbog toga što želi ići u školu. U tu i takvu pustoš redateljica glumce uvodi iz prostora orkestra, čime dodatno potencira sudbine onih koji su na dnu i koji se u to dno i vraćaju.
Nasilje je jedan od najbitnijih sastojaka ove priče, od njega i svih njegovih posljedica nemoguće je pobjeći, a Pejnović ga režira na pomalo plesan, ali dovoljno zastrašujući način. Kao protutežu tom nasilju redateljica nudi želju za znanjem, pa iako je i ono u stanju “proizvesti” nevjerojatno nasilje, kako priča odmiče, postaje jasno da je to jedini mogući put za bijeg.
Jadranka Đokić kao Lila i Iva Mihalić kao Lenu, koja ujedno i priča ovu priču, igraju odlično. Obje fino nijansiraju odrastanje svojih likova te postupno grade odnos pun kontradiktornih emocija, koje kao da čine opći obrazac ženskog prijateljstva. Gledatelj ih sreće kao petogodišnje djevojčice koje se igraju lutkama, da bi se od njih oprostio na pragu odraslog života, kada im se putovi razdvajaju jer jedna na dan vjenčana shvaća da je zauvijek zarobljena u matrici rajona, dok druga oprezno otvara vrata spasa, ona koja vode na fakultet.
A u rajonu svaki je od karakter točno ocrtan, što je glumcima pružilo mogućnost da u toj velikoj ansambl-predstavi stvore likove koji će se pamtiti. Predvodi ih Mirta Zečević kao majka obitelji Greco, šepava žena koja se grubo i uporno opire ideji školovane kćeri, ali će u konačnici sve žrtvovati da kćeri pruži šansu za neki sasvim drugačiji, njoj neshvatljiv život. Goran Grgić i Olga Pakalović roditelji su najnesretnije obitelji rajona, potresni u sceni smrti, a Ivana Boban precizno dozira svoju ulogu nesretne udovice i ludo zaljubljene žene. Dušan Bućan u ulozi mafijaškog predatora i Luka Dragić kao druga strana medalje muškarca koji ne preza ni od čega, s Alenom Šalinovićem u ulozi Lilina oca, kroz cijelu predstavu pomno grade “bermudski trokut” njezine propasti.
Zbog svega “Genijalna prijateljica” na sceni funkcionira i kao svojevrsni simbol vremena koja su bila i vremena koja dolaze. U socijalnom smislu ona budi nadu da će u 2022. kazališne scene (opet) biti pune glumaca, a još veću nadu budi u umjetničkom smislu. Nakon nje mnogo je lakše vjerovati u kazalište velikih ženskih uloga i velikih ženskih režija. Gotovo kao da je konačno došlo vrijeme svih curica izbačenih kroz prozor.
