U Osijeku se s nestrpljenjem iščekuje otvorenje samlostalne izložba akademskog slikara 44-godišnjeg Davora Vrankića "Dozvoli da te učinim stvarnim" / "Let me make you real", 7.siječnja, u Galeriji likovnih umjetnosti Osijek. Deset godina od prve izlozbe otkako je ovaj Osječanin izlagao radove u svom gradu. Nakon pariške galerije "Deborah Zafman" i zagrebačke galerije "Kranjčar" u studenom prošle godine i Osijeka, ova izložba 10. veljače seli u riječki Mali salon na Korzu.
Kroz grupu od 27 crteža olovkom (0,9 mm, 2B) na papiru formata od 50x32 cm pa do najvećeg 210x330 cm nastalih tijekom 2007. i 2008. godine ogleda se tematski zaokret umjetnika od prvobitnih figuracija s masovnim scenama kolektivnog ludila prema (uvjetno rečeno) motivima interijera, mrtve prirode i pejsaža rađenih bez predloška ili modela, ili kako sam Vrankić pojašnjava "prema mentalnoj, transcedentalnoj konstrukciji i rekonstrukciji stvarnosti gdje sam zadržao izražajnu formu materije i prostora te efekta nečeg prijetećeg".
Crta najobičnijom olovkom
Mnogima koji se susretnu s njegovim djelima apsolutno su misteriozni umijeće kojim Vrankić dovodi crtež na razinu slike, kao i šokantna kombinacija realnog i nadrealnog, ambivalentnog, istovremeno privačnog i odbojnog u njegovoj višeznačnoj i pomaknutoj percepciji. Karakteristični za njegovu umjetnost su i izobličeni nacrtani likovi te motivi koji podsjećaju na prizore iz noćnih mora.
Davor Vrankić je relativno nepoznat našoj javnosti, a kažu da je to zato jer živi i radi na potezu Pariz- New York. Izlagao je tek nekoliko puta u Osijeku, Slavonskom Brodu, Rijeci i na 4. hrvatskom trijenalu crteža u Zagrebu 2008. Jedan od rijetkih hrvatskih umjetnika ciji se radovi nalaze u fundusu njujorkškog Muzeja moderne umjetnosti. Udomaćio se u brojnim pariškim i galerijama Velike Jabuke, izlaže u Amsterdamu, Santa Fe-u...Njegovi su crteži u zbirkama najpozatijih svjetskih kolekcionara, kao što je Robert S. Lauder, a o njemu se s oduševljenjem piše i u New York Timesu.
- Sretni smo što otvaramo njegovu samostalnu izložbu s njegovim najvrednijim djelima nastalim u zadnjih nekoliko godina u našoj galeriji, 20 godina od njegovog prvog izlaganja u Osijeku i deset od prve samostalne izložbe. Dakako, za osječku likovnu javnost Vrankićeva izložba ima posebnu važnost uključujuci i ono emocionalno značenje. - riječi su kojima je izložbu najavio Vlastimir Kusik, muzejski savjetnik u GLUO-u, kustos ove izložbe te pisac predgovora u katalogu kojega je oblikovao svjetski poznati dizajner Mirko Ilić.
Odrastao s Davorom Šukerom
Vrankić je odrastao u osječkom naselju Vijenac Borisa Kidriča (danas Ivana Meštrovića), gdje je kao uzoran i pristojan đak-odlikaš pohađao istoimenu osnovnu školu istovremeno s nekoliko godina mlađim i danas planetarno poznatim Davorom Šukerom.
- Već tada sam volio crtati i kada su me ljudi pitali što ćeš biti kada narasteš, moji roditelji su rekli da ću biti arhitekt, u što sam i sam bio uvjeren. Svi su se nadali da ću ja to završiti "pa poslije ti to crtaj u svoje slobodno vrijeme". Ali, pokazalo se da nije bilo izbora. Ni za mene, niti za njih - s osmjehom se podsjetio slikar.
Nakon osnovne škole upisao se u osječki Centar za usmjereno obrazovanje "Braća Ribar" i kao pripadnik jedne od prvih šuvarovski usmjerenih generacija smjera učio je programirati na računalnim jezicima cobolu i fortranu. Matematičar-informatičar.
- U to je vrijeme kod mene radikalno počeo padati interes za informatiku. Do zaključka da me to ne zanima sam došao sam više postupkom eliminacije. To se samo nametnulo i s vremenom sam počeo kužiti da me ono što je ponuđeno ne zanima. U to sam vrijeme crtao neke čudne stripiće koji su onda cirkulirali među mladeži. Strip je bio jedini teritorij koji me povezivao sa likovnošću te otkrio da me to sudbinski zanima - konstatirao je Vrankić. Kada nije odlazio u osječki kultni kafić Valentino, u osnove umjetnosti i slikarstva u ateljeima u baroknoj Tvrđi na adresi Svodovi bb upućivali su ga osječki slikari Branimir David Kusik, Ivan Antun i Albina Jakića te kipar Marjan Sušac.
Umalo završio kao građevinar
Nakon srednje škole pokušao se upisati na Likovnu akademiju u Sarejevu, no nije uspio i odlazi na odsluženje vojnog roka. Nakon povratka pokušao je studirati građevinu.
- Dvije godine to se rastezalo i trajalo i ja sam shvatio da to nema prevelikog smisla. Te 1985. godine pokušao sam se upisati na Likovnu akademiju u Zagrebu, ali odbijen sam. Ipak, uspio sam u Sarajevu gdje je bio totalni crtački dril. No, sve to što sam tada doživljavao dosadnim i napornim pokazalo se kao dobro učenje discipline. Nakon dvije godine prešao sam na zagrebačku Akademiju u klasu prof. Ante Kuduza. Tu je pristup bio totalno drugačiji i svi su bili totalno u minimalističkom konceptu - istakao je Vrankić, napominjući korist sinteze ova dva iskustva za njegov izričaj. Nakon što je diplomirao početkom 1991. godine odlazi u Pariz. Tada njegov život podjeća na poznatu priču iz Puccinijeve opere La Bohem. Družio se sa brojnim slikarima koji su kao i on tražili kako bi svoj svoj umjetnčki početak ostvarili u francuskoj prijestolinci. Skromna svakodnevica u jeftinim stanovima u predgrađu. Živi kao i većina mladih umjetnika u svjetskoj umjetničkoj meki. Zarađuje predavajući crtanje na raznim tečajevima te upisuje i završava fakultet Arts Plastique.
Pokrali mu sve slike, vratio ih ugledni dizajner
Nakon prve svoje samostalne izložbe u Hrvatskoj, u Osijeku, šest je radova u koferu ponio New York 2000. godine. U njemu se nalazio i spisak kontakata ljudi koji će mu pomoći u potrazi za galerijama koje bi izložilia njegove radove. No, nekoliko dana nakon nakon dolaska na Manhattnu taj su mu kofer ukrali. Uspaničen, jer svi planovi zbog kojih je preletio Veliku baru u tom trenutku padaju u vodu, sumanuto pretražuje kontejnere za otpad u nadi da je lopov bacio njemu bezvrijedne papire. Za to vrijeme poduzetni dugoprstić je u njujorkškom Sohou na ulici napravio izložbu i raširio Vrankićeve radove u namjeri da ih proda. Nevjerojatnom igrom slučaja ugledao ih je poznati i ugledni designer Alberto Mantilla koji sve crteže i kofer otkupljuje za 150 dolara. Naravno, odmah je shvatio o čemu se radi. Na jednom papiriću pronalazi Vrankićeve podatke i dogovara susret s njim. To je bio početak jednog novog prijateljstva i početak američke afirmacije osječkog slikara s pariškom adresom Davora Vrankića.
to mora da je nešto dubokoumno. :-)